U velikim poplavama na jugu Bosne i Hercegovine, u listopadu prošle godine, živote je izgubilo 19 ljudi. Najveća tragedija pogodila je Donju Jablanicu gdje je kuće zatrpao odron s divljeg, praktički ilegalnog kamenoloma koji je mještanima godinama visio nad glavama.
Neki su upozoravali, većina je šutjela, kad se dogodila katastrofa, bilo je kasno. Mjesec dana kasnije stravična tragedija pogodila je Novi Sad – u padu nadstrešnice na Željezničkoj stanici poginulo je 15 građana, a kroz šumu proturječnih informacija o uzrocima probilo se ono ključno: rekonstruirana zgrada stanice otvorena je prije vremena, bez uporabne dozvole, a počinjen je cijeli niz teških pogrešaka i povreda pravila struke u izvođenju radova, potaknutih i koruptivnim predradnjama u samoj pripremi projekta.
Užas u Kočanima, malom gradu na istoku Makedonije, odnio je i najviše, i to baš mladih života. Na koncertu grupe DNK, u objektu za koji je potpuno nejasno kako je mogao dobiti dozvolu za rad, živote je izgubilo najmanje 59 mladih. Upečatljive su bile poruke građana na transparentima: Ne umiremo mi od nesreće, nego od korupcije.
Istu poruku već mjesecima na prosvjedima širom zemlje šalju građani Srbije kojima su još u svježem sjećanju dvije teške tragedije iz 2023. godine: masovno ubojstvo u OŠ Vladimir Ribnikar u središtu Beograda te dan poslije mladenovački masakr u kojem je 21-godišnji ubojica smaknuo devetoro ljudi.
U Cetinju u Crnoj Gori, u razmaku od samo dvije godine, počinjena su automatskim oružjem dva teška masakra, a ukupan broj žrtava popeo se na 22. U jednom od ovih slučajeva motiv je bio i dug, a svima im je zajedničko ilegalno posjedovanje i korištenje oružja. Imali smo i svojih nesreća, da ne mislite da se želimo “švercati”: od škole u Prečkom i masakra u Daruvaru do devet žrtava u petrinjskom potresu, čemu je uz silu prirode pridonijela i kriminalna poslijeratna obnova.
Stravični balkanski događaji, s brojem žrtava usporedivim samo s uvjetima ratnih eskalacija, svjedoče bolje od kojekakvih statistika o ekonomskim pomacima i rastu plaća ili BDP-a, u kakvom je stanju danas zapravo područje koje je nekoć s Hrvatskom i Slovenijom činilo bar sigurnu i koliko-toliko uređenu zonu. Ako već sama ekonomska moć nikad nije bila impresivna jer su i u vrijeme Jugoslavije to ipak bile slabije razvijene republike.
Ostavljene u vječnoj čekaonici pred vratima Unije, s nejasnom perspektivom hoće li ikad i biti primljene, danas su spomenute zemlje u puno gorem stanju nego što su bile netom nakon završetka ratova, a od toga je prošlo… U težem su stanju i od Albanije koja se okrenula moru, Italiji i – razvoju.
Mada prirodan izbor, tržišna tranzicija donijela je pretežno korupciju i kriminal, raspad zdravstva, školstva i vlastite industrije, i ono najgore – život je postao bezvrjedan. Čak i bez rata, Zapadni Balkan nemilice guta svoj najvrjedniji resurs – mlade ljude. I koliko god svako društvo mora kretati od vlastitih grešaka, ni sama EU nije se proslavila politikom prema Zapadnom Balkanu, a naročito izborom “poželjnih partnera”.
Naizgled, mogli bismo se kao u onom vicu o putnicima u vagonu napraviti ludima, spustiti roletu na prozoru kupea i reći “baš nas briga, mi smo se toga riješili”. No, u pitanju su kakva-takva, ali nama prirodna tržišta. I koja nemoćna da se sama izvuku iz gliba, traže neko rješenje. Ako to nije EU, a sve je očitije da nije, što jest? Što god da jest, doći će na naše granice. Tad će nas se ticati.
U komentarima groznih prizora iz Kočana najčešće se čulo “jesi vidio kako to izgleda”. Baš je to najbitnije u cijeloj nesreći. Ali, da, zapušteno. No, oduzmite turizam, blagodati EU novca, ali i kontrole, pitao bih vas i za neke naše krajeve.
