Tektonske promjene u globalnom sustavu primoravaju sve zemlje na redefiniranje svojih strateških izgleda i modela rasta. Međutim, iako promjene utječu na svaku zemlju, Europska unija suočava se s daleko ozbiljnijim izazovom koji bi mogao ugroziti njezino postojanje. Globalne krize obično bacaju Uniju u egzistencijalni ponor koja dovodi u pitanje njezine prioritete, strukturu i svrhu. Hoće li Europa ostati važan globalni akter ovisi o njezinoj reakciji na dosad nezabilježen splet izvanrednih okolnosti. Najistaknutija je nesumnjivo rat u Ukrajini, kao snažan podsjetnik da Unija mora razviti vlastiti sigurnosni identitet kako bi obranila svoje granice. Ali i druga su pitanja jednako goruća. Eskalacija rivalstva između Sjedinjenih Američkih Država i Kine prekraja kartu globalne moći. Kako se svijet sve više dijeli na konkurentske blokove, Europa mora odlučiti hoće li se u potpunosti uskladiti s SAD-om ili zadržati mrvicu autonomije u politici.

‘Euroskleroza’ iz 1980-ih

Po pitanju klimatskih promjena, Europska unija je zauzela čelnu poziciju u određivanju globalnog programa nakon što se SAD-e 2020., povukao iz Pariškog klimatskog sporazuma. U međuvremenu, SAD-e se ponovno posvetio borbi protiv klimatskih promjena i velikim ulaganjima u subvencije za čistu energiju. Hoće li Unija razviti vlastitu verziju Zakona o smanjenju inflacije Bidenove administracije i krenuti u utrku za subvencije s SAD-om i Kinom? Ili će se oslanjati na vlastiti DNK i odgovoriti trgovinskim i instrumentima tržišnog natjecanja? Izjave europskih čelnika ukazuju na to da naginju ovom prvom. U svakom slučaju, mora se pravovremeno odlučiti. Europa se već dva puta preobrazila, a ta je točka infleksije dovoljno značajna da pozove na treći preobražaj. Sredinom 1980-ih, dok su stagnirajući rast i visoka nezaposlenost naveli ekonomiste i politologe (osobito američku desnicu) da skuju izraz “euroskleroza”, tadašnji predsjednik Europske komisije Jacques Delors počeo je izrađivati planove za ekonomski integrirani kontinent. Ti su planovi postali program jedinstvenog tržišta i postavili temelje za stvaranje eurozone.

Početkom 2000., ministar financija Ujedinjenog Kraljevstva, Gordon Brown, doveo je u pitanje mudrost ostvarivanja europske integracije kada se cijeli svijet već brzo integrirao. Ulaskom Rusije i Kine u globalno gospodarstvo i njihovim pridruživanjem Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, regionalna integracija činila se zastarjelom.

Reakcija na Brownov izazov bila je preobražaj EU u oblikovatelja globalnih standarda. U proteklih 20 godina tvorci europskih politika preuzeli su vodeću ulogu u osmišljavanju međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima, prenoseći regulatorne standarde u računovodstvo, sigurnost, privatnost i zaštitu potrošača. Kako je navedeno u Wall Street Journalu, EU je postao “svjetski regulator”, koristeći svoje donošenje pravila kao oblik meke moći.

Meka moć bez utjecaja

Ali ova vrsta meke moći djeluje samo u svijetu uređenom pravilima. Joseph S. Nye, ml. s Harvarda, koji je taj koncept uveo krajem 1980-ih, objasnio je da je razlika između tvrde i meke moći u tome što je prva zamjenjiva – što znači, prenosiva iz sfere u sferu – dok druga nije. Drugim riječima, vojna moć može pomoći zemljama u stjecanju ekonomske moći i obrnuto, ali regulatorna snaga ne pretvara se u vojni ili ekonomski utjecaj. Zato se EU mora ponovno preobraziti. U svijetu u kojem se autokrati i njihovi pristaše sve više protive pravilima kojima se uređuje liberalni poredak u kojem dominira Zapad, EU se više ne može oslanjati na postavljanje pravila kako bi ostvario svoje strateške ciljeve. Potrebna mu je nova svrha i identitet. Stoga su Marco Buti i Marcello Messori osmislili okvir kojim se pokušavaju uskladiti europski unutarnji i vanjskopolitički programi. EU bi se, tvrde oni, trebala nadovezati na svoje komparativne prednosti i usredotočiti se na isporuku europskih javnih dobara.

Taj koncept dovoljno je širok da se može primijeniti na mjere u obrani, sigurnosti, energetici i borbi protiv klimatskih promjena. U skladu je i s načelom supsidijarnosti EU, gdje se smatra da bi članice trebale donositi odluke kad god je to dovoljno za postizanje zajedničkih ciljeva. Time bi se tvorcima politika omogućio prelazak s centraliziranih alata na lokalne inicijative kada je to potrebno i moglo bi poslužiti kao praktična mjerila za odlučivanje o tome što se smatra prekomjernom centralizacijom moći. Nadalje, građani bi lako mogli razumjeti zašto su neke mjere u nadležnosti EU, dok su za druge i dalje odgovorne države članice.

Međutim, čak i kada bi usvojio taj okvir, pred EU bi i dalje bile teške odluke. Razlog zbog kojeg EU nema zajedničku obrambenu politiku nije taj što članice ne uviđaju da bi im bilo bolje da djeluju zajedno, već si one međusobno ne vjeruju, a još manje vjeruju institucijama EU. Slično je i s zajedničkom energetskom politikom. Čini se da je načelo supsidijarnosti sukladno podržavanju pristupa europskih javnih dobara. Međutim, europske zemlje moraju prevladati svoje pojedinačne rezerve i naučiti surađivati. Put prema novom europskom modelu možda jest zacrtan, ali bit će dug i težak.

*Autor je viši suradnik na institutu Bruegel u Bruxellesu, nerezidentni viši znanstveni suradnik na Institutu Peterson za međunarodnu ekonomiju te pročelnik katedre Tommaso Padoa-Schioppa na Europskom sveučilišnom institutu