Posljednjih je godina pojam digitalne javne infrastrukture (DPI) privukao znatnu pozornost međunarodne zajednice, uključujući Ujedinjene narode i skupinu G20, kao nova politička paradigma za razvoj. Ali razumijevanje rizika digitalne javne infrastrukture ključno je kako bi se osiguralo ostvarenje njezinih potencijalnih koristi.

Rizici proizlaze iz činjenice da “digitalna javna infrastruktura” nije jasno definirana. Taj pojam obuhvaća mnoge digitalne tehnologije koje služe kao gospodarska i društvena infrastruktura, od digitalne identifikacije i platnih sustava do razmjene podataka i zdravstvenih usluga.

Međutim, kao politička inicijativa, digitalna javna infrastruktura odnosi se na nejasnu viziju korištenja ovim tehnologijama za služenje javnom interesu. To bi moglo imati za posljedicu da internet i tehnološke inovacije koriste svima ili bi se jednako lako oni mogli pretvoriti u alate za političku kontrolu.

U raspravama o digitalnoj javnoj infrastrukturi, tvorci politika često ukazuju na slučajeve koji ističu kako tehnologija i povezivost mogu potaknuti razvoj. Često navode indijski platni sustav Unified Payments Interface, koji je proširio financijsku uključenost i smanjio troškove digitalnih transakcija za stotine milijuna korisnika.

Također se podrazumijeva da će takva infrastruktura biti izgrađena digitalnim javnim dobrima (DPG), što je pojam koji obuhvaća softver otvorenog koda, otvorene standarde i druge nevlasničke komponente. Ova definicija djelomično ima za cilj pozicionirati digitalnu javnu infrastrukturu kao namijenjenu “za javnost”, ali i poboljšati konkurenciju i ublažiti koncentraciju moći u globalnom digitalnom gospodarstvu.

Propisivanje ponašanja
Na kraju, zagovornici ističu da bi digitalna javna infrastruktura mogla ojačati međunarodnu suradnju, osobito kako se približava pregled 20 godina od osnivanja Svjetskog summita o informacijskom društvu (WSIS). Ova važna inicijativa UN-a pružila je okvir zemljama za suradnju na digitalnom razvoju.

Iako su autoritarne države ranije nastojale uspostaviti veću kontrolu nad upravljanjem internetom tijekom ovih pregovora, usredotočenošću na promicanje digitalne javne infrastrukture mogla bi se izbjeći ova politizirana rasprava i umjesto toga potaknuti konstruktivan program za premošćivanje digitalnog jaza.

Ali temeljenje politike na tako loše definiranom pojmu nosi znatne rizike. U idealnom slučaju, vlade bi sazvale druge dionike kako bi stvorile poticajno okruženje za digitalnu javnu infrastrukturu i zaštitile prava i interese korisnika.

Lako je, međutim, zamisliti da će neke vlade staviti vlastite interese iznad građanskih sloboda i temeljnih prava, koristeći se ovom infrastrukturom za nadzor i napade u ime provođenja zakona ili nacionalne sigurnosti. Posebno poguban primjer mogao bi uključivati praćenje i propisivanje ponašanja pojedinaca kroz distopijske sustave društvenog kredita.

Povrh toga, iako se mnogi zagovornici nadaju da bi digitalna javna infrastruktura mogla smanjiti ogromnu moć tehnoloških divova, ona se također povezuje s narativima o digitalnom suverenitetu koji bi mogli doprinijeti fragmentaciji interneta – sustavnoj prijetnji globalnim komunikacijama. Primjerice, mogu se zamisliti scenariji u kojima neke vlade osporavaju model s više dionika za upravljanje globalnim internetskim resursima kao što su IP adrese i nazivi domena na temelju toga što one sačinjavaju digitalnu javnu infrastrukturu.

Inicijativa UN-a
Zapravo, nedavno smo svjedočili nečemu sličnom u Europskoj uniji kada je predložila izmjenu Uredbe o uslugama elektroničke identifikacije, autentifikacije i povjerenja (eIDAS) koja bi ovlastila vlade da propišu priznavanje digitalnih certifikata koji nisu u skladu sa strogim industrijskim standardima. To je moglo ugroziti globalni model upravljanja sigurnošću preglednika i moglo je omogućiti europskim vladama nadzor komunikacija unutar i izvan svojih granica.

Vizija politike digitalne javne infrastrukture nastavit će se razvijati, a tekuće rasprave, nadamo se, pomoći će u prepoznavanju i razjašnjavanju daljnjih mogućnosti i rizika. Inicijative poput UN-ovog Univerzalnog okvira za zaštitu digitalne javne infrastrukture, koji nastoji uspostaviti zaštite za digitalne javne infrastrukture, početak je koji ulijeva nadu. Ali mora se učiniti mnogo više. Primjerice, UN-ov je okvir prepoznao potrebu za kontinuiranim učenjem kako bi se osiguralo uspostavljanje pravih zaštitnih mjera.

Dok pojam digitalne javne infrastrukture dobiva na snazi u sustavu UN-a i drugim multilateralnim organizacijama, bit će ključna žustra i informirana rasprava o njegovim potencijalnim prednostima – i zamkama. Jasnim smjernicama i zaštitom možemo spriječiti da te tehnologije postanu alati za nadzor i represiju, osigurati da svi imaju koristi od rastuće digitalne ekonomije i održati internet otvorenim, globalno povezanim i sigurnim.

© Project Syndicate 2025.