Zemljoposjednici se rijetko smatraju herojima. Dok radnici ulažu napore, a kapitalisti riskiraju svojim resursima, zemljoposjednici se često prikazuju kao da žive od napora drugih, ne igrajući korisnu društvenu funkciju.

Nije ni čudo što mnoge zemlje – uključujući cijelu Latinsku Ameriku – zabranjuju privatno vlasništvo nad mineralnim resursima ispod zemlje. Takvi resursi pripadaju državi, koja ih može izravno iskoristiti ili dati koncesije privatnim kapitalistima u zamjenu za dio zarade.

Ova praksa nastala je prije nekoliko stoljeća, s kraljevima i carevima, a održavana je i široko podržana kao način da se osigura da prirodno bogatstvo koristi zemlji, a ne stranim imperijalistima ili privatnim korporacijama.

Ometanje razvoja
Ali da bi se koristilo zemlji, država mora biti odgovoran zemljoposjednik. Umjesto toga, previše njih ometa razvoj svojih prirodnih resursa i aktivnosti koje bi mogle ići uz to. Iako je šteta uglavnom bila na samim zemljama, prijelaz u dekarboniziranu budućnost sve je više na kocki.

Sposobnost zemljoposjednika da izvuče najamninu ovisi o tri čimbenika: očekivanom višku – dobiti – koji korištenje zemljišta može generirati nakon plaćanja operativnih troškova i amortizacije kapitala; trošku kapitala ili stopi povrata koju poduzeće mora platiti kako bi prikupilo potrebna sredstva; i stupnju konkurencije između potencijalnih ulagača.

Profitabilnost ovisi o investicijskoj ideji, tehnologiji koja će se koristiti, kapacitetu ljudskih resursa koji se mogu mobilizirati i potpornom ekosustavu infrastrukture, izvođača i drugih pružatelja usluga. Dobre ideje, u kombinaciji s tehnologijama i kapacitetom za njihovu realizaciju, mogu učiniti da proizvodnja vrijedi mnogo više od troškova inputa, ostavljajući veliki višak za podijeliti između zemljoposjednika i investitora.

Koliko će vlasnici kapitala dobiti ovisi o cijeni koju tržišta zahtijevaju za preuzimanje rizika od raspoređivanja kapitala. Ako je zemlja u kojoj se projekt nalazi nepouzdana, tržišta kapitala uložit će samo ako je očekivani povrat visok.

Jednostavno rečeno, nepouzdane države suočavaju se s većim kapitalnim troškovima, ostavljajući manje novca na stolu za zemljoposjednika. Konačno, pametni zemljoposjednik koristi konkurenciju između potencijalnih kapitalista kako bi izvukao maksimalni dobitak. To se lakše postiže tako da se potencijalni ulagači primoraju na natjecanje za pravo na pristup oskudnim prirodnim resursima.

Što je veća konkurencija između ponuđača, to će više biti spremni platiti. To bi pametni zemljoposjednici trebali učiniti. Nažalost, iako su prirodni resursi oskudni, glupih zemljoposjednika ima u izobilju. Tipičan primjer problema glupih zemljoposjednika je država Venezuela.

Kada je Hugo Chávez došao na vlast 1999. godine, venezuelska naftna industrija sjedila je na najvećim svjetskim rezervama, a veliki procvat privatnih ulaganja povećao je proizvodnju za više od 70% u odnosu na prethodno desetljeće, na 3,4 milijuna barela dnevno 1998. godine.

No Chávez je brzo podbacio u pogledu uvjeta privatnih ulaganja i izvlastio čak i privatne tvrtke za naftne usluge. Povrh toga, otpustio je tehnokrate koji su upravljali PDVSA-om, nacionalnom naftnom kompanijom. Danas je proizvodnja pala na manje od petine razine iz 1998. godine, ustupajući tržišni udio konkurentima poput Rusije, Kine i Brazila.

U očaju, vlasti su dale venezuelske odobalne rezerve prirodnog plina ruskom Rosneftu, ali čak ni besplatna koncesija nije mogla privući tvrtku da razvije taj resurs. Nažalost, Venezuela nije jedinstvena. Predsjednik Ugande Yoweri Museveni nije bio u stanju razviti naftne resurse svoje zemlje jer je proizvodnju učinio ovisnom o tome hoće li investitor izgraditi novu rafineriju.

Čeka već više od desetljeća. Taj problem nije ograničen na fosilna goriva. Rudarenje metala i drugih minerala uvijek je zahtijevalo posebno pametne zemljoposjednike, ne samo za izvlačenje najamnine, već i za upravljanje napetostima zbog velikih potreba industrije za vodom i drugih lokalnih implikacija na okoliš.

Pronalaženje odgovarajućih i vjerodostojnih rješenja ključno je za održavanje javne potpore rudarstvu, što mnogi zemljoposjednici ne uspijevaju učiniti. Australija svoj proboj kao rudarski div ne duguje svom bogatstvu prirodnih resursa, već produktivnom ekosustavu koji može podržati rudarske projekte i vjerodostojnoj državi koja može steći povjerenje tržišta kapitala.

Novi rudnici
Supsaharska Afrika druga je krajnost, s vrlo malo traganja za rudnim nalazištima da se razviju novi rudnici. Više od 20 godina Južna Afrika stavlja interese uskog skupa crnih elita iznad interesa ostatka društva. Za razliku od Australije, Čilea i Perua, prošla je kroz robni super-ciklus između 2004. i 2014. bez većih ulaganja.

Glupost zemljoposjednika bit će velika prepreka globalnim naporima oko dekarbonizacije. Svaka strategija za ograničavanje emisija ugljičnog dioksida zahtijeva elektrifikaciju svega što se može elektrificirati i proizvodnju i skladištenje te energije na zelene načine.

To će zahtijevati masivan procvat u proizvodnji potrebnih minerala, što uključuje bakar, aluminij, kobalt, litij, nikal i rijetke zemne metale. Primjerice, najveće poznate naslage litija nalaze se u Boliviji. Ali glupa politika bolivijske vlade pobrinula se da ostanu u zemlji. U međuvremenu su Čile i Australija napredovali i danas na njih otpada preko 70% globalne proizvodnje.

Čile je također krenuo u stvaranje istraživačkog centra za tehnologije povezane s litijem. Dobit će mnogo od poboljšanja u načinu na koji se mineral kopa, obrađuje i koristi. Ali zemlja je koketirala s glupim idejama nadahnutih Bolivijom, uključujući ograničenja privatnih ulaganja u rudarstvo.

To je omogućilo Australiji da munjevito pretekne Čile za 63%, iako su čileanske rezerve više od 2,5 puta veće. Svijet u kojem države maksimiziraju neto sadašnju vrijednost svog mineralnog bogatstva svijet je bogatijih rudarskih zemalja i zelenijeg planeta. Zemljoposjednici nisu beskorisni. Ali zbog svijeta naseljenog glupim zemljoposjednicima svima će biti gore.