Geopolitičke, društvene, ekonomske te energetske promjene koje se događaju nisu po svojem opsegu i važnosti viđene još od II. svjetskog rata. Premda se još prije samo tri godine činilo da su nuklearna energija (kao i prijetnje nuklearnim oružjem) te obvezni vojni rok, barem u Europi, relikti prošlosti, upravo svjedočimo da je Europska unija nuklearnu energiju proglasila zelenom i stavila uz bok energiji vjetra i sunca te da ona proživljava svoju renesansu.

Demilitarizirani i nespremni

Kad je 1990. pala Željezna zavjesa, zemlje Europe počele su drastično rezati svoje vojne kapacitete i obrambene proračune. Do 2000. više gotovo ni jedna zemlja u EU nije imala obvezni vojni rok, barem ne u smislu kako ga razumijemo i poznajemo mi u Hrvatskoj. Za Lijepu našu 1990-te značile su Domovinski rat, mobilizaciju, velike troškove obrane, ratne štete, poginule i ranjene… Iako se brojno stanje Hrvatske vojske tijekom 1990-ih mijenjalo, statistika pokazuje da smo iz rata izašli s oko 500 tisuća branitelja. Doduše, mnogi osporavaju tu brojku i tvrde da ih je polovica u tom registru bez osnove, činjenica je da se oružana sila Hrvatske 1990-ih mjerila u stotinama tisuća.

Godine 2000. Hrvatska je imala oko 40 tisuća ljudi u vojnom sustavu, od čega 15-ak tisuća ročnika. No, liberalizacijom civilnog vojnog roka broj ročnika koji su se odlučili da neće nositi oružje je s nekoliko promila u 2000. narastao do 2007., kada je obvezni vojni rok zamrznut, na više od 50 posto, a čime je i sustav postao besmislen. Od sredine 2000-ih do danas baziramo se na manjem broju profesionalnih vojnika te civilnih stručnjaka. Iako postoji model dobrovoljnih ročnika, činjenica da je od 2008. do kraja 2022. ukupno kroz taj sustav prošlo svega 10.327 ročnika, lani njih 402, dovoljno govori koliki je interes mladih za vojnu službu.

Ruski napad na Ukrajinu pokazao je da se rat ne događa tamo negdje nego da nam je došao na prag. Stari kontinent je, uz nekoliko iznimaka rat dočekao demilitariziran i nespreman. Od početka rata u Ukrajini ponovno je aktualizirano pitanja vraćanja vojne obveze. Koliko je to realno? Stručnjaci se slažu vrlo malo i da bi imalo samo ograničene efekte, posebno za bogate zemlje zapadne Europe gdje su principi liberalizma i osobnih sloboda postali novo Sveto pismo. Skandinavske zemlje imaju svoj model vojne službe koja je obvezna, ali u praksi oružje nosi vrlo mali broj ročnika. Većina ostalih zemalja ima model poput Hrvatske gdje se ročnici vode u evidenciji, ali se ne pozivaju u vojnu službu.

Što bi se dogodilo kad bi zemlje EU odlučile da je vojni rok ponovno obvezan?

Za početak, u 30-ak godina od raspuštanja velikih europskih vojski napredovala su rodna prava te je za očekivati da bi model morao uključivati više ili manje podjednako muškarce i žene, a tu je i pitanje LGBT zajednice. Izvjesno je da bi se veliki broj mladih, iz uvjerenja ili praktičnih razloga, odlučivao za civilnu službu. Infrastruktura od 1990-ih – vojne baze, poligoni i sl. u proteklih su 30-ak godina uglavnom razrušeni i prenamijenjeni. Izgradnja te infrastrukture traži novac, ali i vrijeme. Standardi su promijenjeni te više nije zamislivo da vojnici spavaju u halama s 30-50 kreveta. Cijena novog smještaja kreće se na razini 10-20 tisuća eura po vojniku.

Obrambeni proračun 2 mlrd. eura

Pretpostavimo li da bi Hrvatska imala 15-20 tisuća ročnika i ročnica godišnje, uz postojećih 15-ak tisuća profesionalaca, jasno je da se radi o vrtoglavim iznosima koji se mjere stotinama milijuna eura. Koliko ukupno košta državu jedan vojnik, zapravo je vojna tajna. No, nedavno se moglo pročitati da jedan američki marinac košta oko 50 tisuća dolara godišnje. Čak ako za hrvatske okvire i smanjimo taj iznos na pola, jasno je da se radi opet o stotinama milijuna eura godišnje. Dakle, u slučaju ponovnog uvođenja vojnog roka u Hrvatskoj obrambeni proračun bi s milijarde eura morao skočiti barem na dvije.

U konačnici, pođemo li od one Gundulićeve teze iz Himne slobodi da sloboda nema cijenu, dolazimo do pitanja tehnike. Velike europske vojske su do 1990. imale pojedinačno stotine tisuća vojnika, na tisuće tenkova i oklopnih vozila te stotine zrakoplova. Situacija s pomoći Ukrajini pokazuje da Europa vojne tehnike jednostavno nema, a niti je može stvoriti u razdoblju kraćem od nekoliko godina. Isto tako, tehnologija ratovanja je posljednjih desetljeća uznapredovala te bez satelita, dronova, pametnih raketa, sofisticiranih tenkova i topova, za koje su pak potrebni brojni inženjeri i stručnjaci, čitava stvar nema puno smisla.

U trenutnoj situaciji kroničnog nedostatka radne snage u EU koji se mjeri u milijunima potrebnih radnika, izuzimanje stotina tisuća mladih u službu u vojsci bi stvar s ekonomskog i društvenog gledišta dodatno problematizirao. Stoga, znatno je izvjesnije da će europske zemlje uložiti više novca i napora u stvaranje većih i opremljenijih profesionalnih vojski sastavljenih od motiviranih, obučenih te dobro plaćenih vojnika, kao što to već desetljećima rade Sjedinjene Američke Države, nego pokušati vratiti kotač povijesti unatrag s forsiranjem građanske vojske.