Različite megaprijetnje ugrožavaju našu budućnost – ne samo naša radna mjesta, prihode, bogatstvo i globalno gospodarstvo, već i relativni mir, prosperitet i napredak postignut u posljednjih 75 godina.

Četiri desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, klimatske promjene i umjetna inteligencija koja uzrokuje gubitak radnih mjesta nikome nisu bili na pameti, a pojmovi poput “deglobalizacije” i “trgovinskog rata” nikome nisu bili na usnama.

Globalne pandemije nisu bile ni primisao – posljednja velika bila je 1918. godine. Nakon popuštanja napetosti između SAD-a i Sovjetskog Saveza 1970-ih i otvaranja SAD-a prema Kini, ionako nizak rizik od konvencionalnog ili nuklearnog rata između velikih sila nestao je.

Gospodarski ciklus
Rast je bio snažan, gospodarski ciklusi obuzdani, a recesije kratke i plitke, osim tijekom stagflacijskih 1970-ih; pa čak ni tada nije bilo dužničkih kriza u razvijenim gospodarstvima jer su omjeri privatnog i javnog duga bili niski.

Nije bilo implicitnog duga od mirovinskog i zdravstvenog sustava jer je ponuda mladih radnika rasla dok je starenje bilo umjereno. Razboriti propisi i kontrole kapitala prigušili su cikluse procvata i raspada i obuzdali velike financijske krize. Najveća gospodarstva bile su snažne liberalne demokracije oslobođene ekstremne stranačke polarizacije.

Populizam i autoritarizam bili su ograničeni na neprosvijetljenu kohortu siromašnijih zemalja. Preskočite do kraja 2022. godine i odmah ćete primijetiti da smo preplavljeni novim, ekstremnim megaprijetnjama koje prije nisu bile ni na čijem radaru. Svijet je ušao u ono što ja nazivam geopolitičkom depresijom, s (barem) četiri opasne revizionističke sile – Kinom, Rusijom, Iranom i Sjevernom Korejom – koje osporavaju ekonomski, financijski, sigurnosni i geopolitički poredak koji su SAD i njegovi saveznici stvorili nakon Drugog svjetskog rata.

Postoji nagli rastući rizik ne samo od rata među velikim silama, već i nuklearnog sukoba. U sljedećoj godini, ruski rat agresije u Ukrajini mogao bi prerasti u nekonvencionalni sukob koji izravno uključuje NATO. A Izrael – a možda i SAD – može odlučiti pokrenuti napade na Iran, koji je na putu prema izgradnji nuklearne bombe.

Budući da kineski predsjednik Xi Jinping dodatno učvršćuje svoju autoritarnu vladavinu, a SAD pooštrava trgovinska ograničenja protiv Kine, novi kinesko-američki hladni rat iz dana u dan postaje sve hladniji. Što je još gore, sve bi se moglo prelako zagrijati zbog statusa Tajvana, na čijem ponovnom ujedinjenju s kopnom Xi predano radi, a koji se američki predsjednik Joe Biden očito obvezao obraniti.

U međuvremenu, Sjeverna Koreja naoružana nuklearnim oružjem ponovno traži pozornost ispaljivanjem raketa iznad Japana i Južne Koreje. Čak i odbacujući prijetnju nuklearnog sukoba, rizik od ekološke apokalipse u budućnosti postaje sve ozbiljniji, pogotovo s obzirom na to da je većina govora o ulaganju u nultu neto stopu i ESG (okolišne, društvene i upravljačke ciljeve) samo ekomanipulacija (greenwashing) ili puko priželjkivanje zelene tranzicije.

Nova zelenaflacija (inflacija uslijed zelene tranzicije) već je u punom zamahu, jer se ispostavlja da skupljanje metala potrebnih za energetsku tranziciju zahtijeva mnogo skupe energije.

Također raste rizik od novih pandemija koje bi bile još gore od biblijskih pošasti, zbog veze između uništavanja okoliša i zoonotskih bolesti. Gospodarska situacija nije ništa bolja.

Negativni šokovi
Prvi put od 1970-ih suočavamo se s visokom inflacijom i izgledima za recesiju – stagflaciju. A kada dođe do toga, recesija neće biti kratka i plitka, već duga i teška, jer se možda suočavamo i s majkom svih dužničkih kriza, zbog rastućih omjera privatnog i javnog duga u posljednjih nekoliko desetljeća. Danas doživljavamo najgore elemente iz 1970-ih i 2008. godine.

Višestruki, trajni negativni šokovi u opskrbi poklopili su se s omjerima duga koji su čak i veći nego što su bili tijekom globalne financijske krize. Dok inflatorni pritisci primoravaju središnje banke na pooštravanje monetarne politike iako se nazire recesija, troškovi servisiranja duga skočit će u nebo.

A starenje podrazumijeva i goleme nefinancirane obveze javnog sektora – za mirovine i zdravstvene beneficije – koje su velike kao eksplicitni javni dug. Svi bismo se trebali pripremati za ono što će se možda pamtiti kao Velika stagflacijska dužnička kriza. S druge strane, dok su središnje banke bile na mukama da zvuče više poput jastrebova (preferencija prema višim kamatnim stopama za obuzdavanje inflacije), trebali bismo biti skeptični prema njihovoj navodnoj spremnosti da se pod svaku cijenu bore protiv inflacije.

Kad se nađu u dužničkoj zamci, morat će trepnuti. S tako visokim omjerom duga, borba protiv inflacije uzrokovat će gospodarski i financijski krah koji će se smatrati politički neprihvatljivim. Velike središnje banke mislit će da im je jedini izbor ustuknuti, a inflacija, obezvrjeđivanje fiat valuta, ciklusi procvata i raspada i financijske krize postat će još ozbiljniji i češći, što će dovesti do monetarnog i financijskog kaosa.

Istodobno, geopolitički sukobi i zabrinutosti za nacionalnu sigurnost nastavit će poticati trgovinske, financijske i tehnološke ratove, ubrzavajući proces deglobalizacije. Te će megaprijetnje dodatno pridonijeti rastu nejednakosti dohotka i bogatstva, koja već vrši ozbiljan pritisak na liberalne demokracije (kao one koje su ostavljene iza pobune protiv elita) i potičući uspon radikalnih i agresivnih populističkih režima diljem svijeta.

Jedan od razloga zašto smo došli do ove opasne točke je taj što smo dugo držali glave u pijesku. Moramo nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Bez odlučnog djelovanja vlade i privatnog sektora na domaćem i globalnom planu, razdoblje koje je pred nama bit će manje nalik na četiri desetljeća nakon Drugog svjetskog rata nego na tri desetljeća između 1914. i 1945. godine.

Ono što je započelo Prvim svjetskim ratom i pandemijom gripe ustupilo je mjesto slomu Wall Streeta 1929. i Velikoj ekonomskoj krizi, masovnim trgovinskim i valutnim ratovima, inflaciji, hiperinflaciji i deflaciji te financijskim i dužničkim krizama koje su dovele do masovnih krahova i neispunjavanja obveza.

U konačnici, autoritarni militaristički režimi pojavili su se u Italiji, Njemačkoj, Japanu, Španjolskoj i drugdje, a kulminirali Drugim svjetskim ratom i holokaustom. Ako nismo spremni za sličan slijed katastrofa, to može biti zato što je on već u tijeku.