Nova premijerka Ujedinjenog Kraljevstva, Liz Truss, okreće leđa autodestruktivnom populizmu. U međuvremenu, Sjedinjene Američke Države nastavljaju se valjati u njemu. Ako se ona uspije snaći tijekom svog mandata u njegovim trenutno uzburkanim vodama i ode u mirnije more, mogla bi na kraju ponuditi model koji bi američki konzervativci mogli slijediti.

Priča počinje globalnom financijskom krizom 2008. godine, koja je stvorila toliko mlitavosti na američkom tržištu rada da su plaće prilagođene inflaciji nekoliko godina zaredom padale za radnike koji se nalaze na donjem dijelu ljestvice. Tek 2015. realni medijan plaće oporavio se na razinu iz 2007., a realne plaće oporavile su se za donji 20. percentil tek 2016. godine. Kako to obično biva, ekonomske posljedice krize dovele su do porasta populizma u SAD-u. Na lijevoj strani, demokratski socijalisti poput senatora Bernieja Sandersa iz Vermonta uzeli su bogate na nišan, izjavivši da “ne bi trebalo biti milijardera”. A na desnoj se Donald Trump kandidirao za predsjednika kao nacionalistički populist i pobijedio, pobijedivši kandidata koji je bio usko povezan s “establišmentom”. Ujedinjeno Kraljevstvo je u tom razdoblju isto imalo populističku epizodu. Glavna motivacija za Brexit – odluka o izlasku iz Europske unije nakon referenduma o ostanku ili izlasku u lipnju 2016. – bila je zaštita tipičnog britanskog kućanstva od navodnih loših učinaka globalizacije i imigracije.

Kampanju protiv Brexita

Iako je Truss 2016. s entuzijazmom vodila kampanju protiv Brexita, podržala je ishod referenduma, brzo prihvativši odluku biračkog tijela. No, unatoč stavu premijerke Truss koja se zalaže za Brexit, ona u nekoliko važnih aspekata pomiče britansku politiku izvan populizma, pružajući model koji bi američki političari – posebno oni na desnoj strani – trebali slijediti. Kao što je premijerka rekla na konferenciji Konzervativne stranke početkom listopada: “Imam tri prioriteta za naše gospodarstvo: rast, rast i rast.” To je u potpunoj suprotnosti s republikanskim senatorom Joshom Hawleyjem iz Missourija, koji nudi populističku jadikovku usmjerenu na radničku klasu. Naravno, “rast je važan”, priznaje Hawley. Ali u SAD-u “ovdje više ne izrađujemo stvari – barem ne stvari koje normalna osoba bez otmjene diplome može izraditi rukama”. Hawley kaže: “Prije svega moramo dobiti dobar posao za američki narod.”

Problem je, naravno, u tome što nizak rast rađa vrstu distribucijskih sukoba na kojima najbolje uspijeva populizam. Nije iznenađujuće da američki populisti, koji iskorištavaju takve sukobe, imaju tendenciju davanja prioriteta kulturnim ciljevima i politici identiteta u odnosu na rast.

Jedna od najkorozivnijih značajki populizma je da on tretira ljude kao bespomoćne žrtve. Prihvaćajući nominaciju Republikanske stranke za predsjednika 2016., Trump je izjavio da je ušao u politiku “kako moćnici više ne bi mogli tući ljude koji se ne mogu braniti”. I u istom govoru, prepustio se autoritarizmu: “Samo ja to mogu popraviti.” Slično tome, kod političke ljevice, demokratska senatorica Elizabeth Warren iz Massachusettsa već dugo tvrdi da je “igra namještena” protiv tipičnih Amerikanaca.

Ako smatrate da vam nedostaje utjecaja i da ste žrtva namještenog sustava, zaključit ćete da niste odgovorni za svoje ekonomske okolnosti. Možete tražiti zaštitu kroz pritužbu.

U svom govoru na konferenciji torijevaca, Truss je poslala sasvim drukčiju poruku, rekavši Britancima da ako preuzmu odgovornost i teže nečemu, mogu poboljšati svoje ekonomske okolnosti. Prepoznala je kao “heroje” one koji “preuzimaju odgovornost i teže boljem životu za sebe i svoju obitelj”, a ona se izjasnila “za težnje i za poduzetništvo”.

Jedan od najružnijih aspekata desnog populizma je njegova sklonost demonizaciji imigranata. Pokrećući svoju kampanju 2016., poznato je da je Trump tvrdio da meksički imigranti “donose drogu, donose kriminal, silovatelji su”. Nasuprot tome, prva borba premijerke Truss u vladi bila je oko njezina plana liberalizacije imigracije, što nailazi na otpor ministara koji se zalažu za Brexit. Ona želi pustiti više poljoprivrednih radnika i inženjera u Veliku Britaniju, a razmišlja i o ublažavanju zahtjeva o poznavanju engleskog jezika za strane radnike.

Politička desnica

U SAD-u je populizam naveo političku desnicu da okrene leđa ne samo imigraciji, već i trgovini. Prije nego što je postala premijerka, Truss se istaknula kao ministrica trgovine Velike Britanije, kada se svim silama trudila sklopiti trgovinski sporazum sa SAD-om nakon Brexita. Ali u Bijeloj kući bio je Trump, pa je naletjela na zid od cigle.

Američki politički čelnici trebali bi slijediti njezin primjer. Ekonomija pritužbi – “grievance-onomics” – dokazano znači neuspjeh. Trumpov trgovinski rat smanjio je zaposlenost u proizvodnji – suprotno od namjeravanog učinka. Politike ograničavanja imigracije otežavaju ublažavanje nestašice radne snage u SAD-u i povećanje dugoročne produktivnosti. Gospodarstvo nije “namješteno” protiv običnih radnika: veza između plaća i produktivnosti snažna je. Ljudi imaju utjecaj i trebali bi imati jake težnje jer Amerika nije klasno društvo bez mobilnosti prema gore. Američki san nije mrtav. Naravno, prerano je proglasiti premijerku Truss uspješnom. Ona je na dužnosti samo šest tjedana i njezin ekonomski program loše je počeo. Sada je smijenila svog ministra financija, Kwasija Kwartenga, u nastojanju da vrati povjerenje financijskih tržišta. Priprema se revidirati velik dio svojeg gospodarskog programa. I ima puno posla kako bi uvjerila parlament i britanski narod da je pristup njezine vlade ekonomskoj politici zdrav, i empirijski i moralno. Da bi uspjela, mora imati prave politike i kompetentno ih provesti.

Ali poruke su važne, i, ako zanemarimo previranja, Truss govori prave stvari. Britancima nije potrebno više kulturnih ratova; potreban im je rast, dinamičnost, prilika, otvorenost, samopouzdanje i obnovljeni osjećaj opredjeljenja i osobne odgovornosti. Isto vrijedi za Amerikance. Konzervativci bi trebali obratiti pažnju na to.