Uslijed energetske krize koja trese Europu rade se nove energetske strategije, ili se revidiraju stare.

Zelena tranzicija bazirana na energetskoj učinkovitosti i obnovljivim izvorima energije je i dalje u fokusu, no iako je i prije ruske invazije na Ukrajinu EU revidirala svoj Zeleni plan s uvođenjem plina kao prijelaznog energenta i iznenađujućeg statusa nuklearne energije kao ekološke i prihvatljive, rat na Istoku i nova geopolitička realnost dali su nuklearnoj energiji status kakav nije imala barem od 1986. i prve poznate velike nuklearne havariju, one u Černobilu.

Jedni gase, drugi grade
Situacija s nuklearkama u Europi pomalo je šizofrena: Njemačka je upravo zaustavila posljednje tri NE koje su još bile operativne, a Švicarska to planira. Istodobno, Francuska, Velika Britanija, Finska upravo puštaju u rad nove nuklearke, Hrvatska i Slovenija kreću u gradnju novog reaktora, a neke zemlje koje do sada nisu imale NE, poput Poljske, kreću u gradnju nuklearki. U konačnici, potez Njemačke je ovog tjedna kritizirala i heroina Zelenih, Greta Thunberg jer smatra NE manjim zlom od izvjesne revitalizacije elektrana na ugljen.

U Hrvatskoj pitanje nuklearne energije nikad nije bilo nešto posebno kontroverzno niti je bilo rasprava za odustajanje od Krškog. Za razliku od Slovenije koja iz NE Krško dobiva 40% ukupne električne energije, za Hrvatsku je taj udio 17%, no svejedno predstavlja strateški i sigurni energetski izvor.

U Sloveniji je već pokrenuta procedura za gradnju drugog reaktora u Krškom, a u našoj zemlji se uglavnom svi slažu da i mi moramo sudjelovati. Postojeći reaktor ima instaliranu snagu 700 MW, a novi bi trebao imati 1100 MW. Za usporedbu, upravo otvorena NE Olkiluoto 3 u Finskoj ima reaktor snage 1600 MW, što ga čini najvećim u Europi, a najveća nuklearka u Europi je Zaporožje u Ukrajini koja ima šest reaktora ukupne snage 5700 MW.

Znatno više od NE Krško, u Hrvatskoj, a i regiji, kontroverzi izaziva odlagalište otpada. Trenutno se otpad pohranjuje u priručnom skladištu u Krškom, koje je u proteklih 40-ak godina gotovo popunjeno. Od početka rada NE Krško postoji sporazum prema kojem će se i Hrvatska i Slovenija, zasebno pobrinuti za trajno skladištenje otpada.

Sada obje zemlje imaju vlastite projekte, a situacija je postala bizarna jer postoji značajan pritisak iz Slovenije, nekad izravno, a povremeno preko Bosne i Hercegovine, da Hrvatska odustane od projekta Centra za zbrinjavanja radioaktivnog otpada (RAO) u Čerkezovcu na Trgovskoj gori te da nastavi odlagati otpad u zajedničko skladište koje Slovenija gradi u blizini Krškog.

Situacija je možda bizarna samo na prvi pogled i za neupućene promatrače koji ne mogu shvatiti zašto bi se otpad skladištio, u vrlo sigurnom skladištu napravljenom po najstrožim standardima EU, u gusto naseljenom području u blizini Zagreba i Ljubljane u čijem krugu od 50-ak km živi dva milijuna ljudi, a ne na Banovini gdje živi desetak tisuća ljudi?

Razlog je, naravno, novac! Skladište, ili skladišta, će se u svakom slučaju graditi uz izdašnu pomoć europskih fondova, no pitanje je troškova njihova korištenja. Procjene su da bi Hrvatska korištenjem slovenskog skladišta, umjesto vlastitog, u očekivanom vijeku nuklearke Slovencima trebala platiti 100-tinjak milijuna eura.

Čerkezovac kao Pelješki most
Zanimljivo je da su se posljednjih dana u lobiranje za novo skladište nuklearnog otpada uključili i najviši dužnosnici susjednih zemalja. Slovenski premijer Robert Golob je u intervjuu Al Jazeri izjavio da se protivi gradnji hrvatskog skladišta u Čerkezovcu te da smatra da bi puno bolja opcija bila zajedničko, slovensko, skladište kod Krškog.

Istodobno je najavljen i njegov dolazak u svibnju u Zagreb gdje će ovo biti jedna od glavnih tema. Usporedno s tim je pokrenuta i žestoka kampanja vlasti u BiH, od državne, regionalne do kantonalne i lokalne gdje se traži od Hrvatske i EU da se odustane od tog projekta.

Upada u oči da u BiH u pravilu RAO Čerkezovac nije bio tema do nedavno kada ga je počela potencirati isprva Slovenija, a onda i ekološke udruge iz sjeverozapadne Bosne (koje su po prirodi stvari na ovim prostorima uvijek i svugdje protiv bilo kakvog projekta) pa sada to postaje i redovna tema beha ministara.

Situacija podsjeća na Pelješki most gdje je, uglavnom iz unutarnjopolitičkih i populističkih motiva, taj projekt u BiH proglašen prijetnjom nacionalnoj sigurnosti. Bilo je jasno tada, kao što je i danas, da se radi o važnom hrvatskom infrastrukturnom projektu koji nije nikakva prijetnja BiH i njenim “vitalnim nacionalnim interesima” ili bilo kome drugom.

Situacija je gotovo identična i s RAO Čerkezovac, osim što tu postoji i dodatni interes Slovenije te, izvjesno, i njihovih lobista koji će učiniti sve da 100-tinjak milijuna eura potencijalnog prihoda ipak ostane u Deželi.

Stoga, iako bi bilo neozbiljno tvrditi da se radi o zelenom i 100% bezopasnom objektu, jasno je da se moraju u obzir uzeti svi rizici i benefiti te donijeti najbolja odluka bez obzira na lobiranja i motive susjeda.