Otkako je brazilski predsjednik Jair Bolsonaro preuzeo dužnost 2019., sudbina Amazonije i njenih autohtonih naroda visi o niti. Budući da su izvršna, zakonodavna i pravosudna grana sada desetkovale program zaštite okoliša, putovi Brazila prema zelenijoj budućnosti izgledaju tmurno.

U 2021. godini krčenje šuma u brazilskoj Amazoniji dosegnulo je najvišu razinu od 2006. godine, dok se ilegalno ilegalno rudarstvo u legalno zaštićenim zemljištima autohtonih naroda Yanomami povećalo za 46%.

Takvo rudarstvo zlata dovelo je ne samo do malarije i izloženosti živi, već i do neviđenog nasilja nad autohtonim narodima. U 2019. godini zabilježeno je 277 registriranih slučajeva takvog nasilja, uključujući 113 ubojstava, 33 prijetnje smrću, 16 slučajeva rasističke i etnokulturne diskriminacije te deset slučajeva seksualnog nasilja.

Eksploatacija i uništavanje najveće svjetske prašume oslanja se na poznate metode. Za početak, Bolsonarova vlada onesposobila je agencije osnovane za zaštitu okoliša i autohtonih naroda. Među njima su Brazilski institut za okoliš i obnovljive prirodne resurse, Institut za očuvanje biološke raznolikosti Chico Mendes i Nacionalna zaklada za autohtone narode.

Sadašnja administracija djelomično je oslabila te agencije neprovedbom novčanih kazni za zaštitu okoliša: od 2019. zaustavljeno je godine 98% upravnih postupaka koji se bave kaznenim djelima protiv okoliša.

Sredstva za sprečavanje i kontrolu šumskih požara smanjena su za oko 38 % u odnosu na 2018. Vlada je također zastrašila i smijenila javne službenike zbog proaktivnosti u provedbi zakona o zaštiti okoliša i legalizirala postupke bespravnih stanara i grabeži zemljišta na autohtonim zemljištima.

Zauzimanje institucija
Bolsonaro slijedi pristup “ne uzimaj zatvorenike” za poništavanje teško stečenih prava. Ukidanje ovlasti nadzornih i zaštitnih agencija, stvaranje pravila za ometanje procesa sankcija u području okoliša i zauzimanje institucija zahtijeva vrijeme i popustljivo institucionalno okruženje.

Bolsonaro nije tih po tim pitanjima. Javno potiče invazije na autohtona zemljišta, tvrdeći da bi ona trebala biti zauzeta za rudarstvo, poljoprivredu i stočarstvo. Nije slučajno da su invazije, ilegalno rudarstvo i krčenje šuma autohtonih zemalja naglo porasli – i prošli nekažnjeno – od 2019. godine.

Predsjednikovi saveznici zauzimaju ključne pozicije u brazilskom Kongresu, gdje su zemljoposjednici i agrobiznis snažno zastupljeni (“ruralni klub” trenutno kontrolira 245 od 513 mjesta u vijećnici). Kongres radi na nizu kontroverznih zakona koji će najvjerojatnije uništiti prirodne resurse i narušiti institucionalne zaštitne mjere, s teškim posljedicama za okoliš i prava autohtonih naroda.

Primjerice, zakonom 2159/21 ukinut će se okolišne dozvole. Zakoni 2633/20 i 510/21 potiču nezakonito zauzimanje javnih površina, zakon 6299/02 olakšava odobrenja korištenja pesticida, a zakon 490/07 donosi kriterij vremenskog okvira (marco temporal) – 5. listopada 1988., datum kada je objavljen brazilski Savezni ustav – kao uvjet za razgraničenje autohtonog zemljišta.

Konačno, zakon 191/20 omogućuje rudarstvo i hidroelektrane na autohtonim zemljištima i nedavno je ubrzan kroz Kongres s malo rasprave ili transparentnosti.

Za one koji žele očuvati neprocjenjive prirodne resurse Brazila i zaštititi njegove autohtone narode, pravosuđe bi trebalo biti prirodni forum u krajnjoj nuždi. Brazilski Vrhovni sud (STF) trenutačno mora odlučiti o sedam tužbi, poznatih kao “zeleni sažetak”, koje osporavaju vladine ekološke rezultate.

Međutim, dok se čekaju konačne odluke, suprotni početni glasovi dvaju sudaca ukazuju na zapreke s kojima je suočen zeleni sažetak.

S jedne strane, sutkinja Cármen Lúcia usporedila je vladine napade na zelenu agendu s “kolonijom termita”, naglašavajući učinkovitost napada u uništavanju zaštitnih mehanizama i, u konačnici, same demokracije. No Lúcia je otišla korak dalje, izjavivši da je neuspjeh vlade u zaštiti okoliša stvorio “protuustavno stanje stvari”.

Mobilizacija civilnog društva
Kako objašnjava César Rodríguez-Garavito sa Sveučilišta New York, takva izjava može podrazumijevati da sud naloži “raznim vladinim agencijama poduzimanje koordiniranih mjera kako bi zaštitile cjelokupno pogođeno stanovništvo, a ne samo specifične podnositelje pritužbi u ovom slučaju”.

Takva odluka donosi nekoliko izazova, što uključuje kritičare pravosudnog aktivizma. Međutim, suočen sa sustavnim neuspjehom koji su namjerno isprovocirale izabrane institucije i izvanrednim stanjem u okolišu koje izravno utječe na opstanak brazilskih autohtonih skupina, brazilski Vrhovni sud trebao bi preuzeti svoju ustavnu ulogu.

Nažalost, Lúcijinu obećavajuću odluku suspendirao je jedan sudac André Mendonça, koga je nedavno imenovao Bolsonaro i koji je prethodno bio njegov ministar pravosuđa. Prema praksi brazilskog Vrhovnog suda, ne postoji krajnji rok za ponovno razmatranje suspendirane tužbe.

Samo Mendonça može odlučiti hoće li i kada brazilski Vrhovni sud ispitati to pitanje – mehanizam koji se smatra oblikom veta koji šteti legitimitetu suda.

Preostala nada leži u mobilizaciji brazilskog civilnog društva uoči predsjedničkih i kongresnih izbora u listopadu. Tijekom nedavno održanog 18. Kampa za slobodno zemljište, značajnog događaja za otpor autohtonih naroda i borbu za prava, oko 8000 autohtonih ljudi iz cijele zemlje okupiralo je sjedište savezne vlade u Braziliji.

Prvi put mobilizacija autohtonih naroda stavila je institucionalnu politiku u prvi plan, pokrećući kongresne kandidate sa sloganom “Ponovno zauzimanje Brazila: razgraničenje teritorija i preoblikovanje politike sa selima”.

* Koautorica teksta je Marta Machado, profesorica na Pravnom fakultetu Zaklade Getulio Vargas u Sao Paulu, istraživačica je u Brazilskom centru za analizu i planiranje i stipendistica Centra za pravo i društvenu transform

* Na tekstu je surađivala Denise Vitale, profesorica humanističkih i međunarodnih odnosa na Saveznom sveučilištu Bahia

© Project Syndicate, 2022.