Od Trumpovog povratka svijet je ušao u eru geopolitičkog realizma. Velike sile asimetrično štite interese, dijele sfere moći i sukobljavaju se u više blokova. Hrvatska bi trebala, kroz povezanost tržišta sa susjedima izložena ruskom i kineskom utjecaju, prilagođavati svoje strategije novim okolnostima te mijenjati stihijske odluke, ma koliko one do sada ne donosile štetu.

Sredinom siječnja ove godine ponovnim ulaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću i najveći skeptici i vanjskopolitički romantičari partikularnih ideologija i doktrina ne mogu ne priznati kako smo nedvojbeno, nakon vremena u kojima je to bilo puno manje jasno, ušli ili se naposljetku vratili, u razdoblje geopolitičkog realizma, a odlikovat će se onime što vrlo često krstimo epitetom zanimljivo.

To je moguće konkretnije definirati kao asimetrično djelovanje zaštite vlastitih interesa velikih sila na bilo kojoj točki na svijetu, a u cilju podjele interesnih sfera i zaštite vlastitih kvadranata moći. Već viđeno u vrijeme Hladnoga rata, ovaj puta još “zanimljivije” zbog toga što se asimetrična trenja događaju među više suprotstavljenih blokova, za razliku od prvog Hladnoga rata kada su postojala dominantna dva bloka, ova inačica deglobalizacije donosi ih najmanje tri, s tendencijom njihove homogenizacije.

Odnosi među blokovima

Odnosi među blokovima posebno su važni u regijama razdvajanja među njima, ali i u regijama gdje se događaju susreti njihove projekcije moći, ne samo u obrambenom nego i u ekonomskom, ali i energetsko-infrastrukturnom smislu. Upravo to je definicija obje regije u kojima se nalazi Hrvatska, srednjoeuropske koja je izrazito izložena, čak i u vrijeme sankcija Rusiji, ruskim energentima zbog prirode svoga gospodarstva, poglavito u Mađarskoj i Slovačkoj (s izuzecima od sankcija), ali i regija bivše Jugoslavije, često nazvana eufemizmom Adrija regija, koja je izložena ruskom i kineskom kapitalu i financijskim polugama.

Kako obje te regije u energetskom, poglavito u naftnom sektoru, posluju poput spojenih posuda zbog vlasničke, poslovne i tržišne povezanosti, reperkusije uspostave novih odnosa već su vidljive na slučaju Damoklovog mača sankcija koji visi na tridesetodnevnoj odgodi prema Naftnoj industriji Srbije (NIS) i na povećanom značenju Jadranskog naftovoda (Janaf) i Terminala za ukapljeni plin (LNG) na Krku za obje regije.

U potonjim smo infrastrukturnim i transportnim projektima, opće je prihvaćen dojam, vrlo korektno kao država i društvo preuzeli odgovornost prilagodbe nacionalne strategije, pa i one europske, novim vanjskopolitičkim okolnostima i preuzeli svojevrsnu inicijativu (službenu ili manje službenu, svejedno je) glede rješavanja situacije sa sankcijama NIS-u zbog izloženosti kapitalu sankcionirane ruske kompanije Gazprom. Kod drugih kompanija u javnom vlasništvu podlegli smo stihiji produžavanja privremenih rješenja.

Naime, (ne)realna, radi infrastrukturnih, burzovnih pravila, postojanja drugih mogućih akvizitera i političkih prilika, Janafova akvizicija NIS-a u poslovnom bi smislu bila više nego li logičan potez, zbog raznorodnih djelatnosti kompanija. Janaf je, s jedne strane skladišna, infrastrukturna i transportna kompanija, a NIS s druge strane, proizvodna, opskrbna i maloprodajna kompanija. Takav karakter kompanija, povijesno upućenih jedna na drugu velikim obimom poslovanja, značio bi vrlo izglednu odsutnost kanibalizacije i rata suvlasnika oko tržišta i ideja o strateškom smjeru kompanije.

Legitimni suvlasnik

Potonje smo vidjeli na nekim drugim mjestima u Adria regiji, a epilog je imalo u nekoliko arbitražnih procesa pa i padovima političkih pozicija. Danas, relaksirani odnosi (su)vlasnika u jednoj takvoj kompaniji kao što je Ina, koja je jedan od najvećih hrvatskih poslodavaca i poreznih obveznika, znače garanciju stabilnosti u geoenergetskom okruženju koje je sve neizvjesnije.

Naplata potraživanja

Dugoročno održivo poslovanje podrazumijeva i učinkovitu naplatu: Kako tvrtke mogu osigurati bolju likvidnost

Upravljanje rizicima

Je li svaki rizik prilika? Kako prepoznati potencijal u izazovima i potaknuti poslovni razvoj

Naime, u vrijeme opisanih turbulencija ta kompanija ostaje jedan od stupova stabilnosti u Hrvatskoj, koja ulaganjima u nova naftna polja, modernizaciju rafinerija, solarne elektrane, geotermalne bušotine i zeleni vodik smanjuje uvoznu ovisnost i jača ekonomiju.

Svjesni činjenice da međuvlasnički ugovor o upravljanju Inom, koji je verificiran i na arbitražnom procesu, što daje veliku ovlast u upravljanju kompanijom odboru operativnih direktora, ali i činjenice da premijer Andrej Plenković, suočen s nekoliko suštinskih, ali još više fabriciranih afera u bližoj prošlosti, ne želi ispustiti alate kontrole nad hrvatskim dijelom odgovornosti za upravljanje u ovoj kompaniji, valja primijetiti kako je nastavljena praksa davanja ograničenih mandata hrvatskoj kvoti menadžera i nadglednika u kompaniji.

To je loša poruka korporativnom sektoru, tržištu, ali kompanijama s kojima surađuju. Tim više što ovdje govorimo o visokokvalitetnim kadrovima dokazanima dugogodišnjim iskustvom u energetskom sektoru, kao što su Hrvoje Šimović i Marin Zovko, ali i o Hrvoju Miliću, koji je zamijenio Miru Skalickog, dugogodišnjeg Ininog djelatnika na operativnim funkcijama.

U kontekstu spomenute mađarske izloženosti ruskom energetskom tržištu i ruskoj infrastrukturi, budući da je legitimni suvlasnik Ine s upravljačkim pravima jedna od najvažnijih mađarskih kompanija (MOL), puni mandati hrvatske kvote najvišeg menadžmenta bili bi dodatni jamac stabilnosti strateške hrvatske kompanije u asimetričnim vremenima u koja smo ušli.