Sjedinjene Američke Države i Kina i dalje se kreću u smjeru sukoba. Novi hladni rat između njih mogao bi na kraju postati vruć zbog pitanja Tajvana. “Tukididova zamka” – u kojoj se čini da je rastućoj sili sila predodređeno da se sukobi s trenutnim hegemonom – zlokobno se nazire.

No, ozbiljna eskalacija napetosti, da ne spominjemo rat, između SAD-a i Kine, još se uvijek može izbjeći, poštedjevši svijet posljedica kataklizmičkih razmjera koje bi neizbježno uslijedile.

Precijenjen potencijalni uspon
Uvijek će biti barem nekih napetosti kada rastuća sila izazove prevladavajuću globalnu silu. No, Kina se suočava sa SAD-om u trenutku kada američka relativna moć možda slabi i kada je predana sprječavanju vlastitog strateškog pada. Obje strane tako postaju sve paranoičnije u pogledu namjera druge, a sukob je uglavnom zamijenio zdravu konkurenciju i suradnju. Obje su strane djelomično krive.

Prvi korak prema sprječavanju sukoba je prepoznavanje da su neke od aktualnih briga pretjerane. Primjerice, američka tjeskoba zbog gospodarskog uspona Kine podsjeća na njezin stav prema usponu Njemačke i Japana prije nekoliko desetljeća. Uostalom, Kina ima značajne ekonomske probleme koji bi mogli smanjiti njezin potencijalni rast na samo 3-4% godišnje, znatno ispod 10% godišnje stope rasta koju je postigla u posljednjih nekoliko desetljeća.

Kina ima starenje stanovništva i visoku nezaposlenost mladih; visoke razine duga u privatnom i javnom sektoru; pad privatnih ulaganja kao rezultat zastrašivanja vladajuće stranke i predanost državnom kapitalizmu koji ometa rast ukupne faktorske produktivnosti.

Nadalje, kineska domaća potrošnja oslabila je zbog produbljivanja gospodarske neizvjesnosti i izostanka široke mreže socijalne sigurnosti. S obzirom na deflaciju, Kina sada mora brinuti o japanifikaciji: dugom razdoblju izgubljenog rasta. Kao i mnoga tržišta u nastajanju, u konačnici bi mogla završiti u “zamci srednjih prihoda”, umjesto da dosegne status visokog dohotka i postane najveće svjetsko gospodarstvo.

Iako je SAD možda precijenio potencijalni uspon Kine, možda je podcijenio i vlastitu prednost u mnogim industrijama i tehnologijama budućnosti: umjetnoj inteligenciji, strojnom učenju, poluvodičima, kvantnom računalstvu, robotici i automatizaciji te novim izvorima energije poput nuklearne fuzije.

Kina je značajno uložila u neka od tih područja u okviru svog programa “Made in China 2025.”, ali se njezin cilj postizanja kratkoročne dominacije u deset industrija budućnosti sada čini nedosežnim. Američki strahovi da će Kina dominirati Azijom također su pretjerani. Kina je okružena s gotovo 20 zemalja, od kojih su mnoge strateški suparnici ili “frenemije – prijateljice koje su tajni neprijatelji” – većina rijetkih saveznika koje ima, poput Sjeverne Koreje, iscrpljuje njezine resurse.

Iako je njezina inicijativa “Jedan pojas, jedan put” trebala steći nove prijatelje i stvoriti nova ovisna područja, suočava se s mnogim izazovima, uključujući masovne neuspjele projekte (bijeli slonovi) koji dovode do neplaćanja duga. Koliko god Kina željela dominirati globalnim jugom i njegovim međunarodnim “neodlučnim državama”, mnoge se srednje sile opiru i suprotstavljaju toj ambiciji.

Novi dogovor o Tajvanu
SAD je s pravom uveo neke sankcije kako bi ključne tehnologije držao podalje od kineske vojske i kako bi frustrirao kinesku potragu za dominacijom u umjetnoj inteligenciji. No, mora biti oprezan kako bi ograničio svoju strategiju na smanjenje rizika, umjesto na odvajanje, osim nekih potrebnih tehnoloških odvajanja i ograničenja izravnih ulaganja u Kini i SAD-u.

Budući da određuje koje sektore uključiti u svoj pristup “malog dvorišta i visoke ograde”, mora izbjegavati pretjerivanje. Trgovinske sankcije koje je Donald Trump nametnuo Kini primjenjivale su se na širok raspon robe široke potrošnje i trebalo bi ih uglavnom postupno ukinuti.

Kad je riječ o Tajvanu, SAD i Kina trebali bi pokušati postići nove dogovore kako bi ublažili današnju opasnu eskalaciju. Kina bi trebala prekinuti sa zračnim i pomorskim upadima u blizini Tajvana i jasno reći da će konačno ponovno ujedinjenje biti strogo miroljubivo i uzajamno dogovoreno; trebala bi poduzeti nove korake za poboljšanje odnosa s Tajvanom i trebala bi ublažiti napetosti s drugim susjedima oko teritorijalnih sporova.

Kina i Amerika trebaju provoditi politike kojima će se smanjiti gospodarske i geopolitičke napetosti i poticati zdravu suradnju u globalnim pitanjima kao što su klimatske promjene i reguliranje umjetne inteligencije.

Ako ne uspiju postići nove dogovore o pitanjima koja pokreću njihov trenutni sukob, na kraju će se sukobiti. To bi neizbježno dovelo do vojnog sukoba koji bi uništio svjetsko gospodarstvo, a koji bi čak mogao eskalirati u nekonvencionalni (nuklearni) sukob. Veliki ulozi nalažu stratešku suzdržanost obiju strana.