Uspon Kine doveo je u pitanje neospornu američku hegemoniju nad svjetskim gospodarstvom, status koji Sjedinjene Američke Države uživaju od raspada Sovjetskog Saveza. Dok neke američke elite za nacionalnu sigurnost traže nastavak američkog primata, čini se da su se ostali pomirili sa sve bipolarnijim svijetom. Vjerojatniji ishod, međutim, je multipolarni svijet u kojem srednje sile djeluju poput značajne protuteže, sprječavajući tako SAD i Kinu u nametanju vlastitih interesa ostalima.

Srednje sile uključuju Indiju, Indoneziju, Brazil, Južnu Afriku, Tursku i Nigeriju – sva velika gospodarstva koja imaju značajan utjecaj na globalno gospodarstvo ili u svojim regijama. Daleko su od bogatstva, doista u njima živi znatan udio najsiromašnijih ljudi na svijetu, ali također imaju veliku srednju klasu orijentiranu na potrošnju i prilične tehnološke mogućnosti. Zajednički BDP (mjeren metodom pariteta kupovne moći) šest gore navedenih zemalja već premašuje BDP SAD-a i predviđa se da će do 2029. porasti za 50 posto. Ove zemlje obično imaju prepoznatljivu vanjsku politiku koja odbacuje jasno priklanjanje SAD-u ili Kini. Suprotno onome što mnogi u SAD-u vjeruju, srednje sile nemaju veliki afinitet prema Kini, niti joj se žele dodvoriti nauštrb svojih odnosa s SAD-om. Zapravo, približile su se Kini u onoj mjeri na koju ih je navela američka politika. Američko korištenje trgovinskom i financijskom moći poput oružja potaknulo ih je na izbjegavanje donošenja rizičnih odluka o tome kome se prikloniti.

Vođe srednjih sila ne žele svijet u kojem su prisiljeni zauzeti stranu. “Odbijamo biti pijun u novom hladnom ratu”, kaže bivši indonezijski predsjednik Joko Widodo. Umjesto toga, žele izgraditi višedimenzionalne trgovinske i investicijske odnose, birajući između opcija koje nisu umjetno ograničene nikakvim rivalstvom velikih sila. Mnogi vjeruju, zajedno s Ranom Foroohar iz Financial Timesa, da “SAD nije sidro stabilnosti, već rizik od kojeg se treba zaštititi”.

Budući da su napredna gospodarstva sve više usmjerena prema unutra, srednje sile postale su prirodni zagovornici globalnih javnih dobara. U dobrom su položaju da predvode u zagovaranju mjera protiv klimatskih promjena, a za unaprjeđenje javnog zdravlja i rješavanje problema s podmirenjem duga. Dobar primjer je brazilski pritisak za uvođenje globalnog poreza na bogatstvo za milijardere tijekom predsjedanja skupinom G20. Prijedlog koji se razmatra prikupio bi stotine milijardi dolara i mogao bi igrati važnu ulogu u popunjavanju jaza u financiranju borbe protiv klimatskih promjena za zemlje s niskim dohotkom.

Kolektivni utjecaj

Srednje sile vjerojatno neće oformiti vlastitu sjajnu uniju, uglavnom zato što su njihovi interesi previše raznoliki da bi se uklopili u zajednički gospodarski ili sigurnosni program. Čak i kada su se pridružile formalnim grupacijama, njihov kolektivni utjecaj bio je ograničen. BRICS (izvorno Brazil, Rusija, Indija, Kina, a kasnije Južna Afrika) pokrenut je s velikom pompom 2009. godine, ali je postigao malo osim prilike za fotografiranje svojim vođama. BRICS-u su se nedavno pridružile četiri dodatne zemlje: Egipat, Etiopija, Iran i Ujedinjeni Arapski Emirati, a mogle bi im se pridružiti i druge. Ali teško je uvidjeti kako tako heterogena skupina zemalja može dosljedno djelovati zajedno. Najgori ishod bio bi da ta grupacija podupre i autokratske sklonosti čak i demokratski izabranih čelnika država članica.

Uvriježeno mišljenje ekonomista i politologa jest da zdravo, stabilno globalno gospodarstvo treba hegemona – bio je to SAD nakon 1945. ili Britanija za vrijeme zlatnog standarda. Prema teoriji “hegemonijske stabilnosti”, potrebna je interventna sila koja će snositi troškove vođenja otvorenog svjetskog gospodarstva, kao što je održavanje morskih putova otvorenim ili provođenje trgovinskih pravila i slobodnog protoka financija. Stoga je multipolarnost recept za kaos i raspad gospodarstva.

Ali ovo je zastarjeli pogled na to kako današnji svijet funkcionira. Iako će se specifična kombinacija otvorenosti i protekcije prirodno razlikovati od zemlje do zemlje, nijednoj zemlji nije u interesu okretanje leđa globalnom gospodarstvu. Vlade moraju uravnotežiti prednosti otvorene trgovine s podrškom koja će njihovim industrijama možda trebati za razvoj novih sposobnosti. Svaka je zemlja svoj najbolji sudac kada su u pitanju uvjeti pod kojima sudjeluje u svjetskom gospodarstvu.

Žalosno indisponirani

Bilo bi lijepo imati svijet u kojem SAD, možda i Kina, istinski opskrbljuje globalnim javnim dobrima, poput financiranja po povoljnijim uvjetima i pristupa tehnologiji koja je zemljama u razvoju potrebna za ublažavanje klimatskih promjena i prilagodbu njima. Ali to nije svijet kakav imamo. SAD i druga velika gospodarstva žalosno su indisponirana za osiguravanje javnih dobara koja su svjetskom gospodarstvu zaista potrebna; a s obzirom na raspoloženje u njihovim glavnim gradovima ovih dana, malo je vjerojatno da će im se raspoloženje poboljšati u skorije vrijeme. Štoviše, kao što su mnoge srednje sile naučile iz iskustva, hegemonističkom se moći može koristiti za prisilu ili iz dobronamjernih razloga. Može se koristiti za provođenje pravila igre koja ne služi njihovim interesima, a koja hegemon spremno zanemaruje čim mu ne odgovaraju, ili za kažnjavanje zemalja koje se ne slažu s vanjskopolitičkim ciljevima hegemona, kao kod internacionalizacije američkih sankcija protiv Irana i Rusije.

Možda je najvažniji doprinos srednjih sila da svojim primjerom pokažu izvedivost i multipolarnosti i različitih razvojnih puteva u globalnom poretku. One nude viziju svjetskog gospodarstva koja ne ovisi ni o američkoj ni o kineskoj moći i dobroj volji. Ali ako srednje sile žele biti dostojni uzori ostalima, one moraju postati odgovorni akteri, kako u svojim odnosima s manjim zemljama, tako i u promicanju veće političke odgovornosti u vlastitoj zemlji.