Svi broje turiste i noćenja. Svi. I Španjolci i Talijani i Grci i Crnogorci i Eurostat i Svjetska turistička organizacija UNWTO, i Amerikanci i Kinezi. I Hrvati. Godinama i desetljećima brojimo prelaske granice, broj vozila, letova, prodanih karata za atrakcije, karte za trajekte, i tražimo rast.

Ako nije rast onda je stagnacija ili minus, a to je najgore moguće. Ne broje samo mediji, ako niste znali, broje svi. Turističke zajednice male i velike, uprave kompanija, službe za odnose s javnošću, kabineti ministara, premijeri, bankari, svi broje i traže plus.

Kako se to uklapa u novu retoriku o održivom razvoju? Nikako. Gužve, devastacija prostora, narušavanje kvalitete života lokalaca, nedostatna infrastruktura, smeće, voda, cijene nekretnina divljaju, naselja i gradovi koji žive samo tri mjeseca u godini, rentijerstvo, produbljivanje socijalne nejednakosti. Sve su to posljedice brojanja i pritiska da mora biti plus, inače otkaz, negativne kritike, smjena.

Dva posto ne čini razliku?
Pojasnit ćemo na primjeru Hrvatske, ne samo zato što nam je najbliže, nego stoga što se baš posljednjih nekoliko tjedana razvila javna rasprava o tome kako mislimo imati održivi turizam ako ćemo raditi predstavu od 5 posto manje noćenja. Kako je poznato, održivost je “the riječ” godine i mandata ministrice turizma Nikoline Brnjac koja se sprema podijeliti novac iz NPOO-a baš za održiva rješenja.

Nema javnog istupa u kojem ministrica ne spominje održivost, i ne samo ona, ovo je “the riječ” svake konferencije, eventa, priopćenja, sajma. Protiv brojanja turista godinama se s punim pravom bore svi oni koji se trude raditi pametan turizam u skladu sa zdravim razumom.

A opet, i dalje na početku svakog mjeseca, pogotovo ljeti, iz Ministarstva turizma i Hrvatske turističke zajednice ide objava u kojoj se broje dolasci i noćenja, uz prigodne izjave kako smo do toga došli. Ta se retorika nije izmijenila godinama, od vremena u kojima nismo ni čuli za održivost, sve do danas.

Da su im ove brojke itekako važne i da su minusi nepoželjni, donositelji odluka pokazali su kad su u zadnjem priopćenju za kolovoz preskočili podatak da smo imali nešto slabiji rezultat na razini godine nego u 2019., koja nam služi za sve usporedbe od početka pandemije. Statistika na stranicama HTZ-a jasno pokazuje da smo ove godine imali za manje od dva posto slabiji promet od 2019. a u priopćenju se navodi da je došlo do izjednačenja rezultata.

Da se razumijemo, u retorici održivosti i zdravog razuma dva posto ne čini razliku, no činjenica da je to prešućeno u izvještaju o brojkama pokazuje koliko je brojanje i dalje itekako važno, kao i to koliko se bojimo svakog promila minusa.

Brojke su dakako važne, kao i sve statističke brojke, ako se upotrijebe za pravu stvar. Tako HTZ-ov eVisitor, alat koji na dnevnoj bazi prati turistički promet, itekako dobro može poslužiti za dubinske analize učinkovitosti kampanja i marketinških alata, usmjeravanje prometa u termine i mjesta koja nisu popunjena, planiranje budućih sadržaja u destinacijama.

Ako primjerice utvrdimo da nam u nekoj destinaciji prevladavaju obitelji s maloljetnom djecom, možda možemo osmisliti sadržaje i programe koji će privući seniore van ljetne sezone ili sportske grupe na pripreme.

Statistika je bitna
Ako nam eVisitor pokaže da nam je popunjenost destinacije slaba jer nam nedostaje hotelskog smještaja, usmjerit ćemo strateško odlučivanje u privlačenje ulaganja u taj segment smještaja. Ili ćemo otkriti da se u nekoj destinaciji gosti zadržavaju tek dva dana, pa ćemo se pitati čime da ih zadržimo još neko vrijeme, i slično.

Također, a upitno je koristi li se za to, podaci eVisitora s usporedbom nekih drugih podataka ili oglasa mogu biti vrlo korisni inspekcijama za razotkrivanje ilegalnog iznajmljivanja smještaja.

Dakle, kao i svaki drugi izvor statističkih podataka, eVisitor može imati više funkcija i za nadati se je da se za bar neke od navedenih analiza i koristi. Javnosti, pa tako i medijima možda je najzanimljivija ova funkcija prebrojavanja gostiju i usporedba s istom lanjskim razdobljem.

Ona je možda i bila realno važna u pandemijskim godinama, i eventualno u ovoj godini povratka turizma. No, ona nikako ne bi smjela biti najvažnija donositeljima odluka u narednom periodu, u kojem se moraju zapitati i što se još vraća s tim oporavkom turizma, kako bi se usmjerili prema cilju održivosti.

Sve ovo pokazuje da će tranzicija od neodrživog do održivog biti dugotrajna, spora i naporna, puna natezanja na svim razinama, izmjene svijesti valjda od vrtića nadalje. A kako od nekud treba započeti, kako bi bilo da se konačno ukinu mjesečna priopćenja o turističkom prometu?