Propast Greensill Capitala, londonske tvrtke za financijske usluge, nudi pravovremeno, ali skupo upozorenje o nizu suvremenih trendova. Jasno, trebali bismo biti oprezni s promicanjem financijskih inovacija. No također treba još više skrenuti pažnju na sumnjiv svijet korporativnog lobiranja, reguliranja rizika i ostalih pitanja na sjecištu kapitalizma i upravljanja.

Greensill je navodno pokušao iskoristiti bivšeg britanskog premijera Davida Camerona kako bi nagovorio saudijsku vladu da pritisne investitore da daju više sredstava SoftBanku kako bi SoftBank mogao povećati svoju potporu Greensillu.

Zatim, nakon početka pandemije, Cameron je navodno lobirao za Greensill da osigura pristup sustavu hitnih zajmova i primorao Nacionalnu zdravstvenu službu na usvajanje aplikacije u vlasništvu Greensilla da osoblje Nacionalne zdravstvene službe plaća svakodnevno umjesto mjesečno.

No činjenica da je Greensill prodavao aplikaciju za plaćanje unaprijed ne znači da je bio istinski financijski inovator. U stvarnosti, njegove su se financijske aktivnosti uglavnom ograničavale na usko usmjereno poslovanje s čelikom: GFG Alijansom indijskog poduzetnika Sanjeeva Gupte.

Zašto bi državni dužnosnici od Saudijske Arabije do Velike Britanije ukazali povjerenje takvoj tvrtki?

Površni je odgovor da je Greensill prodavao gizdave nove financijske modele koji su obećali pomoć Saudijcima u modernizaciji njihovog baratanja godišnjim hodočašćem u Meku, a Nacionalnoj zdravstvenoj službi u racionalizaciji svoje platne liste.

Pa ipak, ove ponude nisu bile ništa novo. Veliko promicanje financijalizacije koje je počelo krajem 20. stoljeća već je dugo potaknuto sekuritizacijom, koja tvrtkama omogućuje stvaranje nepreglednog niza “novih” proizvoda.

Taj postupak uključuje spajanje raznolikog skupa imovine kako bi se stvorio naizgled sigurniji ili transparentniji skup, koji se zatim može razdijeliti i ponovno staviti na tržište prema raznim kriterijima. U konačnici, vrste i razine rizika mogu se razdvojiti i prodati onima koji ih žele zadržati.

Financiranje opskrbnog lanca

Nakon financijske krize 2008. godine, sekuritizaciju se okrivljavalo da povećava, a ne smanjuje rizik, a euforija povezana s tim postupkom uredno je isparila. Ali ta praksa nije završila. U slučaju istoimene tvrtke financijera Lexa Greensilla, korištena je za pakiranje i prodaju zajmova velikim financijskim institucijama poput Credit Suisse.

Greensill je bio glavni igrač na nišnom tržištu financiranja opskrbnog lanca, pri čemu zajmodavac avansira plaćanja velikim dobavljačima u zamjenu za naknadu. Financiranje opskrbnih lanaca većini čitatelja nepoznato je, ali ono nije novost.

Zapravo, povjesničari ga smatraju najstarijom primjenom financiranja, nastalog u vrijeme kada je trgovcima uglavnom nedostajalo novca za plaćanje pošiljki dok im zalihe nisu bile raspoređene ili prodane.

No prije svega, financiranje lanaca opskrbe bilo je ključno u bankarstvu i financijama kasnog srednjeg vijeka i ranog modernog doba. Ovdje je odlučujuća inovacija bila mjenica, dokument koji u nekom trenutku u budućnosti iziskuje plaćanje određenog iznosa.

Trgovci bi kupili mjenicu i poslali je u zemlju iz koje su željeli uvesti, gdje se mogla koristiti za osiguravanje vlasništva nad proizvodom – recimo, bale vune – od strane drugog trgovca koji bi tada predočio mjenicu agentu izvornog izdavatelja.

Ključno je što je ovaj postupak eliminirao potrebu za prijevozom velikih količina gotovine. No djelovao je i kao vrlo rani instrument kreditiranja: budući da su izdavatelji mjenica često radili s velikim depozitima klijenata, mogli su se istovremeno baviti drugim bankarskim aktivnostima.

Greensill – ali posebno njegovi lakovjerni vjerovnici (prije svega SoftBank i Credit Suisse) – dobro bi prošli da prouče neke od tih srednjovjekovnih banaka, a najbolje dokumentirane su one sa sjedištem u Firenci. Među njima do danas je najpoznatija slavna firentinska banka kuće Medici.

Intenzivno lobiranje

U Usponu i padu banke Medici: 1397. – 1494., flamanski povjesničar Raymond de Roover, objašnjava kako je banka upravljala podružnicama ne samo u Rimu, Veneciji, Napulju i Milanu, već i u Avignonu, Ženevi, Brugesu i Londonu.

Podružnice u Brugesu i Londonu bile su najproblematičnije zato što su trebale neprestano komunicirati sa snažnim i nepredvidljivim državama. Kao posljedica toga, lokalni agenti banke Medici trebali su intenzivno lobirati, nudeći ustupke vladarima u zamjenu za usluge, poput dozvole za izvoz robe (vune) čiju trgovinu su financirale. To ih je navelo da sve više posuđuju vladama koje su koristile novac za svoje vlastite svrhe.

No kada je banka Medici financirala engleski Rat dviju ruža, došlo je do ključne financijske slabosti. Budući da je londonska podružnica trebala Edwardu IV posuđivati sve veće iznose za ratove i miraze radi osiguranja političkih saveza, prvi agent podružnice s gnušanjem je odustao.

Međutim, zamijenio ga je Gherardo Canigiani, koji je postao odan kraljev sljedbenik – nauštrb interesa banke. Naposljetku, partnerstvo je okončano stečajem.

Banka Medici, koja je nekoliko godina kasnije potpuno propala, poslužila je kao primjer Niccolòu Machiavelliju, čije su Firentinske povijesti pripisale propast banke činjenici da su se njeni voditelji podružnica počeli i sami ponašati kao prinčevi. Zatim je Adam Smith ovu priču prenamijenio da bi pokazao kako su državna poduzeća (kakva je postala banka Medici) korumpirana i rasipna.

Shakespeare je također ponudio upozorenje. Mletački trgovac počinje scenom u kojoj se trgovac Antonio hvali opsegom diverzifikacije portfelja.

No ubrzo se njegovi brodovi i njihov teret gube na moru i ne preostaje mu ništa čime bi mogao vratiti svoje dugove. Machiavelli, Shakespeare i Smith znali su važnost lekcija o povezanosti financija i politike. Hoćemo li ih mi i dalje ignorirati?

© Project Syndicate 2021.