Po tko zna koji put nismo spremni, ali promjene – kreću. Zvuči poznato? To bi mogla biti jedna od maksima hrvatskog modela rješavanja problema: Nemamo infrastrukturu, nemamo dovoljno novca, nemamo ni dovoljno ljudstva, ali krećemo. Neće nas zaustaviti u provođenju reformi, naročito ako je Europska unija rekla da se reforma ili promjena u sustavu mora provesti. I sad bi svatko mislio da pišem o aktualnoj ili bivšoj državnoj vlasti, o HDZ-u ili SDP-u. Retorika je to koja se često čuje iz redova oporbe, a gađa sve promašaje onih koji ovom državom na nacionalnoj i lokalnoj razini upravljaju već 30 godina. Ali ovog puta nije tako, ovdje se bavimo nečim sasvim novim. I to zvijezdama političke scene koje se, nažalost, polako gase, a prije nešto manje od godinu i pol dana obožavali su ih mediji, analitičari, aktivisti i građani koji sebe smatraju urbanim, novim i za bolje sutra spremnim stanovnicima ove države, poharane tolikim krizama i promašenim potezima da većini naprosto dolazi teško dok pružaju svoju kartu u jednom smjeru za odlazak. Ovdje govorimo o fenomenu Možemo, pokretu agilnih aktivista koji su u svibnju 2021. građanima Zagreba i formalno obećali novi – bolji put.

No, danas pokušavaju Zagrepčanima obrazložiti čemu služe plave vrećice i zašto je dobro odvajati otpad, a pritom plaćati više. Zašto u gradu, koji niti u jednom jedinom segmentu nema uređenu infrastrukturu za potrebite promjene vezane uz otpad, baš građani moraju platiti cijenu nečeg za što nisu krivi, isti oni građani koji su misli da Tomislav Tomašević donosi potrebnu, ali i razumnu i dobro razrađenu promjenu. Kad ono – plave vrećice kojih već u petak 30. rujna, dan prije primjene novog modela nije moguće kupiti na prodajnim mjestima. To, uvjerava nas on, pokazuje da građani žele odvajati, kupiti spomenute vrećice i žele ljepši i čišći grad. Ali kako će netko tim građanima, podijeljenim na one prvog i drugog reda, sad objasniti da će centar biti naoko čišći, a neke novozagrebački kvartovi zatrpani smećem u lijepim plavim vrećicama koje i dalje stoje na cesti jer sagrađenih otoka nema? U centru grada u Bogovićevoj neće više ekipi sa špice smetati kontejneri. I to je ok. Ali će svi stanari morati između 20 i 22 sata iznositi svoje vrećice na ulicu, a Čistoća ih do ujutro skupiti. I to je ok, da ne počinjemo o Čistoći koja u ovom trenutku jedva ima kapaciteta za obavljanje posla u postojećem stanju. Tko će onda ujutro odvoziti smeće iz ostatka grada drugog reda, onog izvan centra? E, sad kreće argument – negdje se trebalo početi, i on stoji. Samo što se trebalo početi od temelja, a to je poboljšanje kapaciteta Čistoće, dostava vrećica građanima, pokušaj snižavanja troška odvajanja kada već građani rade posao koji u nekim drugim gradovima rade ljudi u sortirnicama itd. Ali po dobroj staroj hrvatskoj praksi Možemo je krenuo tamo gdje je najlakše – od građana koji su pružili povjerenje, a sad i ionako neke tri godine nemaju pravo glasa. Do tada ćemo se valjda naviknuti na vrećice, odvajanje, iznošenje na ulicu… A Čistoća se podebljati prihode, što će donekle pomoći vladajućima u gradu da ne moraju više moljakati vladajuće u državi da podignu još jedan kredit.

Sve to malo veze ima sa zelenim i održivim, jer nitko nam nije pojasnio da se u ovom trenutku većina onoga što odvojimo baca jer je – zagađeno. Da moramo obitelj organizirati poput kakve tvornice kako bismo odvajali pravilno i onda se još uzdati u čudo da naše odvajanje nitko od susjeda kasnije ne zagadi.

Grad se polako, ali sigurno pretvara u poligon za pokušaje i promašaje, jer izvjesno za jedno dan – dva ili tri mjeseca, kada krenu prvi incidenti, gradska vlast će dio svojih odluka ublažavati. I to smo već vidjeli, ali nismo očekivali od nove snage trećeg puta koji je još jednom tako olako potrošen da se postojeće stare strukture stvarno nemaju čega plašiti. Ako krenemo dalje, sjetimo se ambicija u tom trenutku medijskih političkih miljenika kako će “kroz Zagreb do države”. Onda s pravom možemo reći kako se u ovom trenutku nalaze na putu da će preko plave vrećice u ropotarnicu politike. I to, da se razumijemo jako, jako loše. Možemo je prvo trebao razraditi planove i infrastrukturu pa makar to trajalo dvije godine. Morali su osnažiti komunikacijske vještine, a tek onda početi pričati o kaznama i rješenjima.

Ovako Zagreb ostaje grad slučaj, a treći put ponovo uzalud potrošen.