Kao što je pokazalo ovogodišnje brutalno ljeto, postalo je sve lakše pratiti posljedice klimatskih promjena. Dok ekstremne vremenske prilike odnose sve više ljudskih života, sve se više vrsta gubi zbog izumiranja. Cijele zajednice raseljene su zbog divljih oluja i nepodnošljivih temperatura, a porast razine mora i nestabilna poljoprivredna proizvodnja prijete uništenjem milijuna radnih mjesta.

Ti troškovi više nisu teoretski ili daleko. Oni su sada ovdje i iako postaju sveobuhvatni, ljudi koji ih najintenzivnije osjećaju imaju manji pristup informacijama, rade na otvorenom ili žive u nedovoljno zaštićenim uvjetima. Oni koji se ne mogu lako preseliti ili priuštiti dovoljno osiguranja imovine i žrtava sve su ranjiviji.

Unatoč tim rastućim troškovima, američki financijski regulatori tek trebaju pokazati da kreativno razmišljaju o potencijalnim rješenjima.

Njihova nevoljkost u potpunoj je suprotnosti s financijskim regulatorima u drugim bogatim zemljama, gdje se politike i procesi preoblikuju kako bi se ubrzao brz, uredan i pravedan prijelaz na obnovljivo, bioraznoliko i održivo gospodarstvo.

Složenost sustava

Institucije poput Europske središnje banke, Engleske banke, Japanske banke i Banke za međunarodne namire aktivno rade na prenamjeni instrumenata kao što su testiranja otpornosti na stres, živa volja i kapitalni standardi utemeljeni na riziku – sve u okviru svojih postojećih mandata.

Također teže novim savezima s lokalnim regulatornim tijelima kako bi premostili regulatorne razlike između financijskog sektora i bankarskog sustava u sjeni.

Zaista, američka financijska regulatorna struktura složena je, a sastoji se od regulatora u širokom rasponu izoliranih agencija s određenim zakonskim ovlastima.

Neiscrpan popis uključuje sustav Federalnih rezervi, Komisiju za vrijednosnice i burzu, Saveznu agenciju za stambeno financiranje, Komisiju za trgovanje robnim ročnicama, Saveznu korporaciju za osiguranje depozita, Ured za financijsku zaštitu potrošača i Ured deviznog revizora.

No, iako SAD nema jednog monolitnog financijskog regulatora, složenost njihovog regulatornog aparata ne mora podrazumijevati klimatsku neaktivnost.

Iako nijedna od njihovih regulatornih agencija nije posebno osmišljena za ublažavanje rizika od događaja povezanih s klimom, svaka od njih ima dovoljno široke ovlasti da obuhvati te rizike u okviru instrumenata koje joj je Kongres već dao.

U skladu s tim, svi američki regulatori mogu i trebaju razmatrati svoje postojeće ovlasti i razmatrati kako bi ih se moglo navesti da podnesu napore za ublažavanje klimatskih rizika.

S obzirom na nepredvidljive, ali očito i intenzivnije učinke klimatskih promjena na gospodarstvo, američki regulatori morat će napustiti svoju zonu udobnosti i djelovati rano prije nego što se problem pogorša i njegovo rješavanje postane još skuplje. Ovaj imperativ znači dvije stvari.

Prvo, regulatori moraju brže krenuti u pripremu tvrtki u svojoj nadležnosti za prevladavanje klimatskih učinaka koje tržišta ne uklanjaju. Drugo, moraju se zapitati kako se njihovi postojeći instrumenti mogu koristiti za poticanje brzog, urednog i pravednog prijelaza s ulaganja koja vode do visokih emisija i uništenja biološke raznolikosti.

Djelovanje prije nego što se dogodila bilo kakva veća kriza nije baš američki način. Povijesno gledano, američki regulatori radije su se prvo oslanjali na tržišnu disciplinu i inicijativu privatnog sektora. Tek kada to nije uspjelo, intervenirali su kako bi ublažili štetu (gotovo uvijek na trošak poreznih obveznika).

Mnogi čitatelji prisjetit će se da je to bio opći pristup koji je nastao devedesetih i ranih 2000-ih, kada je vlada nastojala stvoriti umjetni prosperitet kroz opasne oblike vlasništva nad stambenim nekretninama.

Tisućama derivata bio je dopušten procvat. Kako su financijske hipoteke na kuće mamile sve više Amerikanaca, savezni regulatori ignorirali su znakove predatorskog kreditiranja, sustavnog usmjeravanja rasnih manjina u složene i konfiskacijske kredite bez čvrstih jamstava i rastuće valove ovrha.

Rezultat je bila potpuna kriza koja je uzrokovala gubitke bilijuna dolara. Tek tada su regulatori požurili revidirati svoje politike, obuzdati svoja dopuštenja, identificirati očite posljedice neuspjeha i shvatiti koje su promjene zakona i pravila potrebne kako bi se spriječilo ponavljanje.

Nažalost, ovo je duboko ukorijenjen uzorak. U krizi štednje i kredita krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, bio je potreban kolaps sektora da dovede do zakonskog stvaranja korektivnih mjera.

Ako premotamo unaprijed do danas, zadana pretpostavka mnogih američkih regulatora je da će se nesmetan prijelaz s povijesno ukorijenjenog gospodarstva temeljenog na ugljiku na obnovljive izvore energije i održivo gospodarstvo u budućnosti odvijati samostalno.

Prihvaćanje ove zadane pretpostavke je poput skidanja ruke s kormila prilikom navigacije uskim prolazom između opasnih struja.

Ne bismo se trebali ponašati kao da nema navigacijskih instrumenata koji bi nam pomogli. Ipak, to je zapravo ono što američki financijski regulatori rade, ne istražujući mogućnosti koje nude alati koji su im na raspolaganju.

Pitanje agencija

Najpametniji način je da svaka financijska agencija odmah počne djelovati u okviru svoje nadležnosti, umjesto da svoje stručno znanje preusmjeri u otrcane rasprave o tome nanose li štete povezane s klimom kolektivnu štetu društvu ili ne. U širem smislu, američke regulatore treba poticati da maštovitije razmišljaju o tome kako mogu sudjelovati u naporima lokalne tranzicije.

Na primjer, kako bi se financijske politike različitih agencija mogle spojiti u cilju ostvarenja rezultata koji poduzećima omogućuju postizanje ciljeva nulte neto stope?

Kako se financijska politika može koristiti za ubrzavanje tranzicije koja preraspodjeljuje radnike za nova radna mjesta ili za pomoć kućanstvima od kojih se traži da promijene svoje potrošačke navike?

I kako regulatorne promjene koje se odnose na otkrivanje, pristup kreditima i određivanje cijena rizika mogu poduprijeti brzu i pravednu zelenu tranziciju?

Dok financijski regulatori prenamjenjuju svoje instrumente i preispituju svoje procese, financijska poduzeća trebala bi učiniti isto, djelujući sada kako bi identificirala svoju ekološku imovinu i obveze, umjesto da čekaju spore regulatore.

© Project Syndicate 2021.