Razgovor po pitanju ekonomske politike u Sjedinjenim Američkim Državama temeljito je transformiran u prostoru od samo nekoliko godina. Neoliberalizam, Washingtonski dogovor, tržišni fundamentalizam – nazovite ih kako god želite – zamijenjeni su nečim sasvim drukčijim.

U makroekonomskoj politici, strahovi od duga i inflacije ustupili su mjestu sklonosti pretjeranom poticanju gospodarstva i umanjivanju rizika za stabilnost cijena.

Što se tiče oporezivanja, prešutno slaganje u globalnoj utrci prema dnu više nije popularno, a uspostavljanje globalne minimalne stope za multinacionalne korporacije sada je glavna stvar. Industrijska politika, koja se donedavno nije mogla ni spomenuti u pristojnom društvu, vratila se s osvetom.

Popis se nastavlja. Dok su glavne riječi u politici tržišta rada nekad bile deregulacija i fleksibilnost, sada se govori o dobrim poslovima, ispravljanju neravnoteže u pregovaračkoj moći i osnaživanju radnika i sindikata.

Big Tech i tvrtke na platformama nekad su se smatrale izvorom inovacija i koristi za potrošače; sada su to monopoli koje treba regulirati i eventualno razlomiti. Trgovinska politika fokusirala se na globalnu podjelu rada i traženje učinkovitosti; sada se radi prije svega o otpornosti i zaštiti domaćih lanaca opskrbe.

Nedostatak radne snage

Neke od tih promjena nužne su prilagodbe šoku bolesti Covid-19. A one su možda i neizbježan zaokret koji je proizveo dugo razdoblje rastuće nejednakosti, ekonomske nesigurnosti i koncentrirane tržišne snage u američkom gospodarstvu.

Ali zasluge također s pravom pripadaju predsjedniku Joeu Bidenu, koji je doveo novi ekonomski tim u Washington i brzo podržao nove ideje unatoč kritikama oldtimera.

Tržišno-fundamentalistički model koji je prethodno oblikovao ekonomsku politiku u SAD-u i većem dijelu zapadne Europe od Reagan-Thatcherove revolucije 1980-ih imao je prethodni intelektualni pedigre. Razvijen je u dvoranama akademije i populariziran od strane javnih intelektualaca kao što je Milton Friedman.

Ovaj put, akademski ekonomisti uglavnom teže sustizanju. Iako entuzijazam slobodnog tržišta opada među ekonomistima, nije bilo programskih pomaka u stilu keynesianizma ili friedmanskog konzervativizma. Donositelji politike koji traže ekonomiste za veleprodajna rješenja koja nadilaze prepravljanje bili bi razočarani.

Ipak, na ekonomiste je očito utjecalo promjenjivo raspoloženje. Na primjer, na godišnjem okupljanju središnjih bankara u Jackson Holeu, u Wyomingu krajem kolovoza, tim najistaknutijih akademskih ekonomista s MIT-a, Harvarda, Northwesterna i Sveučilišta u Chicagu predstavio je rad koji pokazuje zašto prolazni skok inflacije može biti dobra stvar.

Kada plaće nepokolebljivo idu prema dolje – ne padaju tako lako kao što rastu – strukturne promjene mogu se olakšati povećanim plaćama u dijelovima gospodarstva koji doživljavaju porast potražnje. Iako to može uzrokovati da ukupna inflacija premaši cilj središnje banke, ona bi ipak mogla biti poželjna, u mjeri u kojoj omogućuje prilagodbu relativnih plaća u svim sektorima.

Slično tome, David Autor s MIT-a nedavno je napisao da je nedostatak radne snage u SAD-u na koji se mnogi poslodavci žale – slobodna radna mjesta koja ostaju nepopunjena jer nema dovoljno radnika koji su spremni prihvatiti ponuđene poslove – zapravo dobra stvar.

Problem je, tvrdi, u tome što američko gospodarstvo proizvodi previše “loših” radnih mjesta s niskim plaćama i malo povlastica.

Ako je pandemija sada učinila radnike zahtjevnijima i izbirljivijima, poslodavci bi trebali biti ti koji se moraju prilagoditi. U konačnici, jednakost i produktivnost zahtijevaju ne samo više radnih mjesta, već i kvalitetnija radna mjesta.

Povećanje srednje klase

Jedna od vrlina spisa akademskih ekonomista je da pojašnjavaju kontingentnu prirodu današnjih političkih prioriteta u SAD-u.

Primjerice, studija Jackson Holea pokazuje da je privremena inflacija prihvatljivo rješenje samo pod posebnim uvjetima: sektorska prilagodba potaknuta je promjenama potražnje potrošača, plaće ne mogu pasti, a monetarni poticaji ne ometaju strukturne promjene prevelikim povećanjem profitabilnosti u sektorima koji se trebaju smanjiti.

S druge strane, u zemljama u razvoju plaće su prilično fleksibilne u neformalnom zapošljavanju, a širenje modernih sektora koči ograničenja na strani ponude.

U tim uvjetima mnogo je manje vjerojatno da će monetarni ili fiskalni poticaji biti učinkoviti. Ipak, postoji rizik da će promjene u SAD-u biti pogrešno shvaćene u drugim zemljama i da će donositelji politika drugdje slijepo kopirati američke pravne lijekove bez obraćanja pozornosti na specifičnosti vlastitih okolnosti.

Konkretno, zemlje u razvoju koje nemaju fiskalni prostor i moraju se zaduživati u stranim valutama moraju biti oprezne zbog prekomjernog oslanjanja na makroekonomske poticaje.

Pravi problem u mnogim zemljama u razvoju danas je taj što je tradicionalnom izvozno orijentiranom modelu industrijalizacije ponestalo zamaha. Stvaranje dobrih, produktivnih radnih mjesta zahtijeva drukčiji razvojni model, s naglaskom na usluge, domaće tržište i povećanje srednje klase.

A tržišni ili državni nedostaci koji blokiraju širenje produktivnijih mogućnosti zapošljavanja u uslugama mogu se riješiti samo strukturnim lijekovima.

Dobrodošlo je preispitivanje ekonomske politike u dvoranama washingtonske ekonomske birokracije. Ali prava lekcija koju bi druge zemlje trebale izvući iz nje je da ekonomija, kao društvena znanost, podržava različite političke savjete za različite okolnosti.

Kao što promjenjive okolnosti i političke preferencije u SAD-u proizvode nove pravne lijekove i drugim bi zemljama bilo dobro da se usmjere na vlastite specifične probleme i ograničenja.

© Project Syndicate 2021.