Napisao sam spekulativni članak 2000. godine o onome što sam nazvao “političkom trilemom svjetskog gospodarstva”. Moja je tvrdnja bila da napredni oblici globalizacije, nacionalne države i masovne politike ne mogu koegzistirati. Društva bi se na kraju odlučila za (najviše) dva od tri.

Ukazao sam na to da će nacionalna država biti ta koja će dugoročno popustiti. Ali ne bez borbe. Kratkoročno, vjerojatnija posljedica bila je da će vlade nastojati ponovno uspostaviti nacionalni suverenitet, kako bi se suočile s izazovima distribucije i upravljanja koje predstavlja globalizacija.

Na moje iznenađenje, pokazalo se da ta trilema ima goleme dimenzije. Moja knjiga Paradoks globalizacije, objavljena desetljeće poslije, dodatno je razvila tu ideju. Koncept trileme postao je prikladan način za razumijevanje zazora od hiperglobalizacije, izlaska Britanije iz Europske Unije, uspona krajnje desnice i budućnosti demokracije u EU-u, između ostalog.

U posljednje vrijeme zaokuplja me još jedna trilema. Radi se o uznemirujućoj mogućnosti da bi moglo biti nemoguće istovremeno boriti se protiv klimatskih promjena, založiti se za srednju klasu u naprednim gospodarstvima i smanjiti globalno siromaštvo. Prema trenutnim političkim putanjama, čini se da svaka kombinacija dvaju ciljeva ide nauštrb trećeg.

Tijekom prvih poslijeratnih desetljeća, politike u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju podjednako su naglašavale gospodarski rast i domaću društvenu stabilnost. Napredna gospodarstva izgradila su opsežne skrbničke države ili države blagostanja, ali su također postupno otvorile svoja tržišta izvozu siromašnijih zemalja, sve dok su distribucijske i socijalne posljedice bile podnošljive. Rezultat je bio inkluzivni rast u bogatim zemljama, kao i značajno smanjenje siromaštva u onim zemljama u razvoju koje su provodile prave politike.

Unutarnja proturječja
Koliko god ova strategija bila uspješna, zaobišla je rizike od klimatskih promjena. S vremenom je sve teže zanemariti posljedice gospodarskog rasta potaknutog fosilnim gorivima.

Poslijeratni kejnzijansko-socijaldemokratski dogovor u naprednim gospodarstvima dodatno je poništen unutarnjim proturječjima koje je stvorila moja izvorna trilema. Budući da je hiperglobalizacija zamijenila raniji bretonvudski model, tržišta rada u naprednim gospodarstvima doživjela su veće poremećaje, što je narušilo srednju klasu i samu demokraciju. Oba ova razvoja događaja nalagala su nove strategije.

U Sjedinjenim Državama administracija predsjednika Joea Bidena izravno se uhvatila u koštac s ovom novom stvarnošću. Otvorila je nove perspektive promicanjem značajnih ulaganja u obnovljive izvore energije i zelene industrije u borbi protiv klimatskih promjena. I promišljeno ima za cilj obnoviti srednju klasu promicanjem pregovaračke moći radnika, vraćanjem proizvodnje u državu i otvaranjem radnih mjesta u regijama koje su teško pogođene uvozom iz Kine.

Ovaj novi fokus na klimu i srednju klasu već se dugo odgađa. Ali ono što američki i europski tvorci politike smatraju nužnim odgovorom na neuspjehe neoliberalizma, siromašnim zemljama izgleda kao napad na njihove razvojne izglede. Nedavni niz industrijskih politika i drugih propisa često je diskriminatoran i prijeti sprječavanjem uvoza robe iz zemalja u razvoju.

Zelene subvencije u SAD-u potiču uporabu domaćih ulaznih elemenata u proizvodnji umjesto uvoza. Mehanizam EU-a za određivanje cijena ugljika uskoro će zahtijevati od “prljavih” izvoznika iz zemalja u razvoju da plaćaju dodatne carine. Vlade u siromašnim zemljama vjeruju da će takve mjere sabotirati njihove napore da repliciraju izvozno orijentiranu industrijalizaciju istočnoazijskih zemalja.

Možemo zamisliti alternativnu kombinaciju politika koje se usredotočuju na siromašne zemlje i klimu. To bi podrazumijevalo velik prijenos resursa – financijskih i tehnoloških – sa sjevera na jug kako bi se osigurala potrebna ulaganja u prilagodbu klimatskim promjenama i ublažavanje klimatskih promjena na jugu.

To bi također iziskivalo znatno veći pristup na tržištima Sjevera robi, uslugama i radnicima iz siromašnih zemalja Juga, kako bi se poboljšale ekonomske mogućnosti tih radnika. Ova konfiguracija pravila moralno je privlačna; praktično bi primijenila načela pravednosti filozofa Johna Rawlsa na globalnoj razini.

Ali i ovdje je trilema promolila svoju ružnu glavu. Takav bi pristup djelovao u suprotnosti s imperativom ponovne izgradnje srednje klase u naprednim gospodarstvima. To bi stvorilo mnogo veću konkurenciju za radnike bez fakultetskih ili profesionalnih diploma, smanjujući njihove plaće. Time bi se smanjila i fiskalna sredstva dostupna za ulaganja u njihov ljudski kapital i fizičku infrastrukturu.

Više privid nego stvarnost
Srećom, neki od tih sukoba više su prividni nego stvarni. Konkretno, tvorci politika u razvijenim gospodarstvima i siromašnim zemljama moraju shvatiti da će velika većina dobrih poslova srednje klase budućnosti morati dolaziti iz usluga, a ne iz proizvodnje. A gospodarski rast i smanjenje siromaštva u gospodarstvima u razvoju bit će potaknuti uglavnom stvaranjem produktivnijih radnih mjesta u njihovim uslužnim sektorima.

Sektorima koji apsorbiraju radnu snagu kao što su skrb, maloprodaja, obrazovanje i druge osobne usluge uglavnom se ne trguje. Njihovo promicanje ne stvara trgovinske napetosti na isti način kao u proizvodnim industrijama. To znači da je sukob između imperativa srednje klase u bogatim gospodarstvima i imperativa rasta siromašnih zemalja manje ozbiljan nego što se na prvi pogled čini.

Slično tome, bit će gotovo nemoguće riješiti klimatske promjene bez značajne suradnje zemalja u razvoju. Dok se emisije iz SAD-a i Europe smanjuju, emisije iz zemalja u razvoju i dalje rastu, u nekim slučajevima brzo, a njihov doprinos globalnim emisijama (isključujući Kinu) uskoro će premašiti 50 posto. Stoga je u interesu bogatih zemalja promicati politike zelene tranzicije koje siromašne zemlje smatraju dijelom vlastitih strategija rasta, a ne samo čistim troškovima.

Klimatske promjene egzistencijalna su prijetnja. Velika i stabilna srednja klasa temelj je liberalnih demokracija. A smanjenje globalnog siromaštva moralni je imperativ. Bilo bi alarmantno kada bismo morali odustati od bilo kojeg od ova tri cilja. Ipak, naš trenutni politički okvir nameće, implicitno, ali snažno, trilemu koju je teško prevladati. Uspješna postneoliberalna tranzicija zahtijeva od nas da formuliramo nove politike koje će ostaviti ove kompromise iza nas.

© Project Syndicate 2024.