Nova ekonomska paradigma postaje istinski uspostavljena kada čak i njeni navodni protivnici počnu gledati svijet kroz njen objektiv.

Na svom vrhuncu keynesijanska socijalna država dobila je jednaku potporu konzervativnih političara i ljevičara. U Sjedinjenim Američkim Državama republikanski predsjednici Dwight Eisenhower i Richard Nixon u potpunosti su ušli u bitna načela paradigme – regulirana tržišta, preraspodjelu, socijalno osiguranje i kontracikličke makroekonomske politike – i radili na proširenju programa socijalne skrbi i jačanju propisa o radnom mjestu i okolišu.

Slično je bilo i s neoliberalizmom. Poticaj za njega došao je od ekonomista i političara – poput Miltona Friedmana, Ronalda Reagana i Margaret Thatcher – koji su bili ljubitelji tržišta. Međutim, konačna dominacija paradigme poprilično je dugovala čelnicima lijevog centra poput Billa Clintona i Tonyja Blaira, koji su internalizirali velik dio svog protržišnog programa. Ti su se vođe zalagali za deregulaciju, financijalizaciju i hiperglobalizaciju, dok su se razmetali praznim riječima kako bi se ublažio posljedični porast nejednakosti i ekonomske nesigurnosti.

Danas smo usred tranzicije daleko od neoliberalizma, ali vrlo je neizvjesno što će ga zamijeniti. Odsutnost učvršćene nove paradigme nije nužno loša. Ne treba nam još jedna pravovjernost koja nudi standardizirana rješenja i gotove nacrte za zemlje i regije s različitim okolnostima i potrebama. Ali ekonomska politika mora biti vođena energičnom vizijom. Povijest upućuje na to da će vakuum koji je ostao kako neoliberalizam slabi uskoro biti ispunjen novom paradigmom koja će naposljetku trebati podršku u cijelom političkom spektru. Takav ishod može se činiti nemogućim s obzirom na trenutačnu političku polarizaciju. Zapravo, već postoje znakovi konvergencije.

Dvostranački konsenzus

Konkretno, može se pojaviti novi dvostranački konsenzus oko “produktivizma”, koji naglašava širenje produktivnih gospodarskih mogućnosti u svim regijama i svim segmentima radne snage. Za razliku od neoliberalizma, produktivizam daje vladama i civilnom društvu značajnu ulogu u postizanju tog cilja. Ima manje vjere u tržišta, sumnjičav je prema velikim korporacijama i stavlja proizvodnju i ulaganja iznad financija te revitalizaciju lokalnih zajednica iznad globalizacije.

Produktivizam također odstupa od keynesijanske socijalne države usredotočujući se manje na preraspodjelu, socijalne transfere i makroekonomsko upravljanje, a više na mjere na strani ponude kako bi se stvorila dobra radna mjesta za sve. I produktivizam odstupa od oba svoja prethodnika odražavajući veći skepticizam prema tehnokratima i izražavajući manje automatskog neprijateljstva prema ekonomskom populizmu.

Retorika administracije američkog predsjednika Joea Bidena i neke njene politike sadrže niz ovih elemenata.

Primjeri uključuju prihvaćanje industrijskih politika za olakšavanje zelene tranzicije, obnovu domaćih lanaca opskrbe i poticanje dobrih radnih mjesta; okrivljujući veliku dobit poduzeća za inflaciju i odbijajući (do sada) ukinuti carine bivšeg predsjednika Donalda Trumpa prema Kini. Kada najviša ekonomistica administracije, ministrica financija Janet Yellen, veliča vrline “suradnje s prijateljskim zemljama” – nabave zaliha od američkih saveznika – i stavlja ih iznad Svjetske trgovinske organizacije, znamo da se vremena mijenjaju.

Međutim, mnoge niti tog razmišljanja postoje i kod političke desnice. Uznemireni rastom Kine, republikanci su odredili zajednički cilj s demokratima u zalaganju za investicijsku i inovacijsku politiku kako bi ojačali američku proizvodnju.

Američki senator Marco Rubio, bivši i vjerojatno budući republikanski predsjednički kandidat, iznio je usrdne molbe za industrijsku politiku – promičući financijsku, marketinšku i tehnološku pomoć malim poduzećima te proizvodnom i visokotehnološkom sektoru. S tim se slažu mnogi na lijevoj strani. Arhitekt Trumpove trgovinske politike prema Kini, Robert Lighthizer, pridobio je mnoge progresivne obožavatelje svojom tvrdokornom taktikom u odnosu na Svjetsku trgovinsku organizaciju. Robert Kuttner, vodeći glas ljevice, tvrdi da su Lighthizerovi stavovi o trgovini, industrijskoj politici i ekonomskom nacionalizmu “više bili stavovi progresivnog demokrata”.

Znakovi velike preorijentacije

Centar Niskanen, nazvan po slobodarskom ekonomistu Williamu Niskanenu (glavnom Reaganovom savjetniku), učinio je “kapacitet države” jednim od svojih glavnih načela, naglašavajući da je sposobnost vlada da osiguraju javna dobra važna za zdravo gospodarstvo.

Isto tako, Patrick Deneen, jedan od vodećih intelektualaca američke “populističke desnice”, zagovara “pro-radničku politiku” i “poticanje domaće proizvodnje kroz državnu politiku”. U nedavnom intervjuu u kojem Deneen raspravlja o tim i drugim ekonomskim politikama, pisac New York Timesa Ezra Klein primijetio je: “U tome mi je smiješno što mi se čini da nalikuju trenutačnoj Demokratskoj stranci.”

Hoće li ovakva međustranačka suradnja i oplodnja ideja predstavljati novu paradigmu, tek ćemo vidjeti. Postoje duboke podjele između republikanaca i demokrata u društvenim i kulturnim pitanjima kao što su pravo na pobačaj, rasa i spol.

Mnogi republikanci, uključujući istaknute osobe poput Rubija, tek se trebaju odreći svoje odanosti Trumpu, koji je i dalje prijetnja američkoj demokraciji. I uvijek postoji opasnost da će “nove” industrijske politike koje favoriziraju i konzervativci i naprednjaci ispariti ili pretvoriti se u stare mjere iz prošlosti.

Ipak, postoje znakovi velike preorijentacije prema ekonomsko-političkom okviru koji je ukorijenjen u proizvodnji, radu i lokalizmu umjesto u financijama, konzumerizmu i globalizmu.

Produktivizam bi se mogao razviti u novi model politike koji zaokuplja maštu čak i najpolariziranijih političkih protivnika.