U središtu razvojne ekonomije leži ideja “produktivnog dualizma”. Ekonomisti koji su osnovali područje razvojne ekonomije, poput karipskog ekonomista nobelovca W. Arthura Lewisa, primijetili su da su gospodarstva siromašnih zemalja podijeljena između uskog “modernog” sektora koji koristi napredne tehnologije i mnogo većeg “tradicionalnog” sektora koji karakterizira iznimno niska produktivnost.

Dualizam se dugo smatrao ključnim obilježjem zemalja u razvoju, za razliku od razvijenih zemalja, gdje se pretpostavljalo da će granične tehnologije i visoka produktivnost prevladavati u cijelom gospodarstvu. To je označilo razvojnu ekonomiju kao zasebnu granu discipline, odvojenu od konvencionalne neoklasične ekonomije.

Razvojna politika, pak, tradicionalno je bila usmjerena na prevladavanje razlika u prihodima, obrazovanju, zdravstvu i životnim prilikama u širem smislu. Njena je zadaća bila prevladati produktivni dualizam kroz nove institucionalne aranžmane koji bi promijenili način funkcioniranja tržišta i proširili pristup produktivnim mogućnostima.

Iako je ova razlika možda imala nekog smisla 1950-ih i 1960-ih, čini se da više nije vrlo relevantna. Kao prvo, metode koje se koriste za proučavanje razvijenih zemalja i zemalja u razvoju u osnovi su se spojile: razvojna ekonomija danas je u osnovi primjena standardnih okvira javnih financija, radne ekonomije, industrijske ekonomije ili makroekonomije na postavke s niskim prihodima.

No, što je možda još važnije, produktivni dualizam postao je ključno i vidljivo obilježje i naprednih gospodarstava, iziskujući pravne lijekove koji dolaze izravno iz paketa instrumenata razvojne politike.

Širenje regionalnih razlika
U svojoj knjizi iz 2017. “Nestanak srednje klase”, ekonomski povjesničar s MIT-a Peter Temin istaknuo je da je Lewisov model dualne ekonomije postao sve relevantniji za uvjete u Sjedinjenim Američkim Državama.

Kombinacija sila – deindustrijalizacija, globalizacija, nove tehnologije koje su favorizirale profesionalce i kapitaliste i sve manja zaštita rada – doista su proizvele sve veći jaz između pobjednika i onih koji zaostaju.

Konvergencija između siromašnih i bogatih dijelova gospodarstva zaustavljena je, obrazovno postignuće sve je više polariziralo tržišta rada, a regionalne razlike proširile su se.

U Europi povećanje nejednakosti nije bilo tako izraženo, zbog jače socijalne države, ali su i tamo djelovale iste snage. Jaz između čelnika i onih koji zaostaju među tvrtkama i regijama rastao je, a srednja klasa se smanjila.

Kao rezultat toga, donositelji politika u razvijenim gospodarstvima sada se bore s istim pitanjima koja su dugo zaokupljala gospodarstva u razvoju: kako privući ulaganja, otvoriti radna mjesta, povećati vještine, potaknuti poduzetništvo i poboljšati pristup kreditima i tehnologiji – ukratko, kako smanjiti jaz s naprednijim i produktivnijim dijelovima nacionalnog gospodarstva.

Polazne točke mogu biti različite, ali problemi regije u kojoj su nestala dobra radna mjesta izgledaju uznemirujuće poznati razvojnom ekonomistu: oskudno produktivno zapošljavanje, brz rast, širenje i razvoj socijalnih problema kao što su kriminal i zlouporaba opojnih droga te nisko povjerenje u vladu među raznim društvenim skupinama i poslovnom zajednicom.

Prepreke koje rasne ili etničke manjine, nedavni imigranti ili niskoobrazovani radnici moraju nadvladati u takvim okruženjima temelj su razvojne ekonomije.

Zapostavljeni lokaliteti u naprednim gospodarstvima svakako mogu imati pristup znatno većim financijskim resursima. U SAD-u državne i lokalne vlasti troše desetke tisuća dolara, ne baš učinkovito, na porezne poticaje i druge subvencije kako bi privukle velike tvrtke.

Međutim, njihovi dužnosnici obično djeluju pod strukturnim i birokratskim ograničenjima koja bi bila poznata njihovim kolegama u siromašnim zemljama.

Također se suočavaju sa sličnim ograničenjima dostupnih lijekova. Industrijalizacija je tradicionalno sredstvo za prevladavanje dualizma; budući da se radnici apsorbiraju u produktivnije proizvodne aktivnosti, plaće rastu, a raste i ukupna produktivnost gospodarstva.

No, i u zemljama u razvoju i u naprednim gospodarstvima, proizvodnja je izgubila sposobnost otvaranja mnogih radnih mjesta zbog automatizacije i drugih inovacija koje štede radnu snagu. Zaposlenost u proizvodnji smanjila se čak i u zemljama koje su zadržale snažne industrijske sektore, poput Južne Koreje ili Njemačke.

Sporne inovacijske politike
I u zemljama s visokim i niskim dohotkom, gospodarski razvoj morat će se u budućnosti mnogo više oslanjati na usluge te na male i srednje tvrtke. Obje vrste gospodarstava trebat će novu vrstu koordiniranih politika usmjerenih na stranu ponude i potražnje na tržištima rada, kombinirajući programe strukovnog osposobljavanja s podrškom tvrtkama.

Nacionalni okviri politike morat će podupirati te lokalne produktivističke eksperimente resursima i omogućiti makroekonomske politike. Konkretno, to znači preispitivanje nacionalnih inovacijskih politika koje bezbrižno obuhvaćaju tehnološke promjene pristrane u korist kapitala i visokoobrazovanih stručnjaka.

Novi pogled na smjer inovacija i poticanje tehnologija koje povećavaju, a ne zamjenjuju prevladavajuće vještine radne snage, uvelike bi pomogli u rješavanju izazova na tržištu rada s kojima se suočavaju bogate i siromašne zemlje.

Kada ekonomisti govore o globalnoj konvergenciji, ono što obično imaju na umu je da gospodarstva u razvoju rastu brže od naprednih gospodarstava, a prihodi najsiromašnijih na svijetu dosežu razine u bogatijim gospodarstvima. Ironija je danas u tome što doživljavamo silaznu, a ne uzlaznu konvergenciju.

Problemi razvijenih zemalja sve više nalikuju problemima koji se nalaze u siromašnim zemljama. Modeli i okviri koji se koriste za proučavanje gospodarstava u razvoju sve su relevantniji za probleme s kojima se suočavaju bogate zemlje.

© Project Syndicate, 2022.