Banke, potrošači i HNB, po tko zna koji puta, plešu isti ples. Prvi guraju kredite bez kočnica u nadi da će pred vlasnicima “popeglati” rezultate i dobiti bonuse, drugi se zadužuju a da često nisu svjesni što potpisuju, a treći gasi požar prije nego stvari odu kvragu pa bijesna javnost stane tražiti krivca.

Najnovija epizoda te sage zove se prešutna prekoračenja po tekućim računima. Ona su potiho, borgovski temeljito asimilirala dopuštena prekoračenja.

najskuplje zaduživanje

Prešutno prekoračenje: Banke građanima uzele oko 350 milijuna više nego što su trebale, slučaj će ići na sud?

70 posto građana u nekoj vrsti prekoračenja

Banke dobile okružnicu: Pripremaju se nova pravila za prekoračenja po tekućem računu

Istraživanje pokazuje da 70 posto građana s otvorenim tekućim računima ima minus, od čega je 95 posto onaj prešutni.

Kad je SDP-ov ministar financija Slavko Linić 2013. godine zaratio s bankama oko švicarca, izračuna kamata i mutnih praksi njihovih dizanja “sukladno odluci Uprave”, na udaru su se našli i minusi.

Pa je Zakonom o potrošačkom kreditiranju promjenjiva kamata raščlanjena na fiksni i varijabilni dio te određeno kada može rasti (ili padati), a uvjeti dopuštenog prekoračenja jasno propisani.

Bez zaštitnog kišobrana

Tako je dopušteno prekoračenje definirano kao iznos na raspolaganju na temelju ugovora o tekućem računu koji ovisi o bonitetu klijenta, a banka je dužna omogućiti 12 mjeseci otplate (umjesto odjednom što je ranije bilo uvriježeno). Prešutna prekoračenja pak, ona kada klijent na raspolaganje dobiva daleko više novca od trenutačnog stanja na računu ili dopuštenog minusa, zamišljena su kao iznimka.

Jasno, vrag je u detalju. Ili sitno pisanom fontu ugovora. Dopušteni minusi su ugovori o kreditu, debelo u hladovini kišobrana zaštite potrošača. Na njih je ograničena efektivna kamatna stopa. U slučaju ukidanja posuđeni novac vraća se postupno. Prije zaključenja ugovora banka je dužna cjelovito informirati o proizvodu, a još prije toga utvrditi može li klijent posuđeno uopće vratiti.

Prešutni minusi su na vjetrometini. Tu nije riječ o formalnom kreditu već vrijede tek odredbe Zakona o platnom prometu. To znači da banka mora tek dati informaciju o kamatnoj stopi i naknadama. Nema procjene kreditne sposobnosti, nema plafoniranja cijene niti mogućnosti otplate duga u ratama.

Ukratko, novac vam netko daje bez obzira jeste li ga sposobni vratiti ili ne, kamata daleko probija zakonska ograničenja za de facto isti kredit, a u slučaju da vam smanje plaću ili ostanete bez posla dug ste dužni vratiti – odmah.

Do prije tri godine stvari su funkcionirale kako je bilo zamišljeno, a onda su se dva proizvoda stopila u jedan. U listopadu 2017. HNB odlukom o efektivnoj kamatnoj stopi bankama je ograničio mogućnost (velikih) zarada na dopuštenim minusima pa su one polako gurale za njih profitabilnija, a za klijente 30-ak posto skuplja rješenja.

Usto je od 2019. godine primjetan rast mjesečnih naknada za vođenje tekućih računa, što je izravno povezano s time da ograničenje efektivne kamate ne vrijedi za prešutna prekoračenja.

U cijeloj toj priči nije problem potraga za profitom. Banke nisu humanitarne udruge koje funkcioniraju pro bono već kompanije na jednom od najstrože reguliranih sektora, pod stalnim povećalom regulatora i moraju dobro platiti ljude koji znaju odvagnuti hoće li se prikupljena štednja (za koju garantiraju porezni obveznici) prelivena u kredite moći vratiti.

Problem je, utvrdio je HNB, što su potihim klizanjem na prešutna prekoračenja za sebe zadržale lepezu benefita dopuštenog prekoračenja, od raspoloživog iznosa, diferenciranja prema ciljanim grupama klijenata, obrade podataka koje se provode pri odobravanju ili obnavljanju prekoračenja.

Sve to na štetu klijenata koji isti proizvod, po sistemu nije šija nego vrat, plaćaju znatno više i bez zaštitnog kišobrana. Povrh toga, izvjesno je da su velikom broju klijenata prešutni minusi odobreni automatizmom, bez njihovog zahtjeva.

U tom slučaju otvara se ozbiljno pitanje: koje su pravne posljedice ako potrošač nije bio svjestan kreditnog odnosa u koji ulazi?

Rizik za financijski sustav

Priroda bankarskog biznisa je da ostvaruju profit na klijentima, no alarmatno je kada to krenu raditi potiho i na njihovu štetu. Situacija je očito toliko izmakla kontroli da se uključio HNB (koji baš nema praksu gurati se u ugovorni odnos banke i klijenta) izvjesno detektirajući novi izvor rizika za financijski sustav.

Regulator ide tako daleko da pokreće zakonske izmjene koje će prešutne minuse skresati u zamišljene gabarite ograničujući ih na 1500 kuna. Za veće iznose banke će morati ponuditi klasičan minus ili drugi kreditni proizvod. S punom lepezom zaštite potrošača.

Problem je da su to ranije bili krediti u švicarcima. Pa samovoljno dizanje kamata. Pa gotovinci koji su glumili stambene kredite da se zaobiđu ograničenja kreditne sposobnosti. Pa potraga za agencijom koja će obaviti pritisak na Ustavni sud. Pa sada prešutni minusi.

Problem je praksa. Jer upravo sada u nekoj banci sjedi tim i češlja gdje bi se moglo “prićapnuti” na štetu klijenta. Pa koliko trajalo da trajalo.