Tisućljećima je prirodna (zelena) infrastruktura – kao što su riječni sustavi, močvarne, priobalne ravnice, dine i šume – podržavala razvoj ljudske civilizacije.

Zapravo, naša sposobnost iskorištavanja takve infrastrukture, za sve, od hrane i pitke vode do zaštite od plimnih valova i ublažavanja poplava, bila je ključna za naš uspjeh kao vrste. I to će se pokazati ključnim za naš budući opstanak.

Hitni ciljevi u okolišu
Kako ostvariti hitne ciljeve u području okoliša – smanjenje emisija te zaštitu i obnovu prirode i biološke raznolikosti – uz istodobno omogućavanje gospodarstvima u razvoju da ispune svoje legitimne težnje za rastom. Odgovor, kao što pokazuje nedavno izvješće Azijske infrastrukturne investicijske banke, mogao bi započeti izričitim priznanjem prirode kao infrastrukture.

Promatranje prirode kao infrastrukture transformativno je, jer nas prisiljava na sustavnije razmišljanje. Dok težimo rastu i razvoju, ne samo da moramo izbjegavati štetu prirodi; također je moramo ojačati i obogatiti ulaganjima koja će pridonijeti očuvanju prirode, a pritom iskoristiti njezin golem potencijal za pružanje osnovnih usluga.

Biolozi to već čine kada uspoređuju kako obnoviti degradirano zemljište. Ali sada se ekonomisti moraju pridružiti i poboljšati svoje alate za shvaćanje vrijednosti i složenosti prirodnog kapitala. Primjerice, biološka raznolikost ne obuhvaća samo broj vrsta, već i njihovu genetsku raznolikost i raznolikost funkcija. Još jedna dimenzija biološke raznolikosti je složena evolucijska povijest vrsta – kada su bile odvojene na “stablu života”. Samo produbljivanjem našeg razumijevanja biološke raznolikosti shvatit ćemo puni potencijal prirode i naš utjecaj na nju.

Ovo znanje vrlo je specifično za lokaciju, a njegovo stjecanje iziskivat će doprinos znanstvenika i lokalnog stanovništva. Dobra vijest je da već postoje modeli za takvu suradnju. Veliki projekt pošumljavanja Sanbei, čiji je cilj bio spriječiti spajanje dviju velikih pustinja u sjevernoj Kini, bio je manjkav pothvat na početku i posađene su samo pojedinačne vrste drveća. No, tijekom dva desetljeća, dublje poznavanje lokalnog okruženja i sudjelovanje lokalnih zajednica pretvorili su ga u uspjeh.

Upravljanje i poticaji također su ključni za zaštitu i njegovanje prirodne infrastrukture. U Indoneziji šume mangrova već dugo štite zajednice, posebno siromašnija kućanstva, od smrtonosnih plimnih poplava, ali se uništavaju u regijama sa slabijim državnim kapacitetima. Istodobno, u Egiptu obnova šuma mangrova potpomognuta je prihodima od eko-turizma i pčelarstva, koji proizvode med i podupiru pružanje ključnih usluga oprašivanja.

Pristup prirodi kao infrastrukturi iziskuje da procijenimo što priroda može pružiti prije razmatranja sivih (betonskih) rješenja i može pomoći zemljama da uklone svoje infrastrukturne nedostatke na istinski održive načine. Ali siva infrastruktura uvijek će biti potrebna za rast i razvoj. To nalaže da je bolje projektiramo, kako bismo smanjili njezin utjecaj na prirodu. Primjerice, infrastruktura za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora ima velik ekološki otisak, a cestovna infrastruktura rascjepkava i oštećuje ekosustave.

Rješenja poput kolociranja infrastruktura na lokacijama s postojećim kapacitetima i pružanja pomoćne infrastrukture (kao što su prijelazi za divlje životinje na autocestama, zeleni urbani prostori i neutralizacija učinaka na okoliš obnovom dijelova prirode) mogu pomoći u ublažavanju tih učinaka.

Godišnje 598-824 mlrd. dolara
Globalni okvir za biološku raznolikost iz Kunminga i Montreala, dogovoren prije godinu dana, pretpostavlja da će do 2030. biti potrebno 598-824 milijarde dolara godišnje kako bi se smanjio manjak financijskih sredstava za biološku raznolikost. Takvi iznosi, potrebni za zaštitu, a zatim za početak obnavljanja prirode, mogu se generirati samo pravilnim vrednovanjem prirode i stvaranjem tržišta koja će mobilizirati privatni i institucionalni kapital.

U tu se svrhu “priroda kao infrastruktura” mora razviti kao kategorija imovine uporabom novih alata i financijskih instrumenata. Na mikrorazini to će iziskivati bolje određivanje cijena usluga prirode, primjerice, naknade za korištenje ili dozvole i poreze za štetne aktivnosti te prilagodljive lokalne propise.

Politikama na mikrorazini može se poduprijeti razvoj drugih financijskih instrumenata i, naposljetku, tržišta, za obveznice povezane s uspješnošću, kreditiranje na temelju politika, zamjene duga za ulaganje u prirodu i kredite ili kvote za zaštitu dijelova prirode, da spomenemo samo neke, kako bi se više financiranja usmjerilo prema očuvanju prirode.

Trebalo bi uzeti u obzir pouke s tržišta ugljika kako bi se izbjeglo ponavljanje pogrešaka iz prošlosti. Posebnu pozornost treba posvetiti gospodarstvima s niskim prihodima, od kojih su mnoga vrlo osjetljiva na klimatske promjene i uništavanje okoliša, ali su bogata prirodnim resursima koje bi trebalo pravilno vrednovati.

Multilateralne razvojne banke mogu katalizirati pristup “priroda kao infrastruktura” te se pobrinuti da on bude uključen u sve aspekte njihova poslovanja. U konačnici, tim bi se pristupom trebali voditi i pojedinačni infrastrukturni projekti i nacionalne strategije rasta.