Dvije tisuće dvadesete bit će desetljeće u kojem će se napokon odustati od ideje da se gospodarski problemi mogu “prepustiti tržištu” da ih ono riješi – nakon nekih 40 godina tijekom kojih je to uvjerenje uzrokovalo neizrecivu štetu društvu i okolišu.

Možemo to predvidjeti s takvom izvjesnošću zbog prirode digitalnog gospodarstva. Ustaljena ekonomska teorija, prema kojoj firme ili ljudi polučuju najbolje rezultate za društvo kroz pojedinačno djelovanje u cilju maksimiziranja dobiti ili “koristi” nikad nije bila valjana. Kad bi ona to bila, tvrtke ne bi vidjele nikakvu prednost u tome da postanu znatno većima, a oglašivači se nikad ne bi koristili društvenim pritiskom kako bi manipulirali potrošačima. No, u digitalnom svijetu jednostavno je nemoguće ignorirati našu međuovisnost.

Razmislite o današnjim rasprostranjenim digitalnim platformama. Jedan razlog zbog kojeg postoji samo nekolicina globalno dominantnih igrača je postojanje mrežnih učinaka: bez obzira na to je li neka platforma spaja zalogajnice s restoranima ili omogućuje korisnicima da se povežu jedni s drugima, što je veći broj njenih korisnika, to je bolje za sve korisnike. Usporedno s rastom neke platforme, rastu i dobrobiti za svakoga, često ubrzanim tempom. Ili razmislite o očiglednoj važnosti podataka, čija se količina ubrzano povećava i pokreće umjetnu inteligenciju i ostale inovativne usluge (kao i, premda manje pozitivno, digitalno tržište oglašavanja). Podaci imaju tehničke ekonomske karakteristike klasičnog javnog dobra (poput zraka) u smislu da su oni “nesuparnički” – više od jedne osobe može upotrebljavati podatke istovremeno i neće iscrpiti ukupne zalihe. Također, osnovna ekonomska načela pokazuju da se od tržišta ne može očekivati učinkovito generiranje i raspodjela takvih dobara.

Povrh toga, neobrađeni podaci obrađuju se u znanje koje sadrži vrijedne informacije, koje se, čak i kada ih pruža neki pojedinac, općenito odnose na ostale ljude ili ostale podatke. Drugim riječima, vrijednost znanja pokretanog podacima dolazi iz njegovog društvenog konteksta.

Digitalizacija je stvorila proširene globalne lance opskrbe, povezujući sudbine milijuna tvrtki. Društveni mediji čine društveni utjecaj na potražnju potrošača važnijim nego ikad. Gospodarski napredak više je nego ikada pokretan idejama, koje dolaze u paketu s ljudima i umnožavaju se razmjenom.

Laissez-faire tlapnja

Promatranje osnovnih nedostataka kroz metodološki individualizam koji podupire konvencionalne gospodarske recepte uopće nije ništa novoga. U knjizi iz 1952. godine koja se temelji na njegovoj doktorskoj disertaciji, pokojni američki ekonomist William J. Baumol primijetio je da ljudi međusobno utječu na preferencije koje formiraju, a tvrtke međusobno utječu na troškove proizvodnje, ovisno o njihovom opsegu poslovanja. Naravno, pretpostavka da bi se međuovisnost mogla ignorirati pojednostavila je ekonomsku analizu. Međutim, Baumol je napisao: “Jedna takva pretpostavka nije neutralna; ona neizbježno vodi do prihvaćanja načela laissez-faire”.

Nadalje, ako je ta pretpostavka netočna, tada je zaključak pogrešan – kao što smo vidjeli kod određenih štetnih gospodarskih politika nakon 1980-ih. Deregulacija financijskih tržišta imala je za posljedicu globalnu financijsku krizu 2008. godine, dok je “tržište za korporativnu kontrolu” dovelo do procvata trenda spajanja te povećane koncentracije brojnih sektora ekonomije. Povrh toga, stajalište Miltona Friedmana koje glasi da se jedina društvena odgovornost kompanija svodi na povećanje njihove dobiti ohrabrilo je preplaćene izvršne direktore na ignoriranje štete koje su njihove kompanije nanijele društvu i okolišu. Slobodno tržište po načelu laissez-faire je tlapnja i ako pojedinci ne prepoznaju posljedice vlastitog djelovanja na ostale ljude, rezultat će biti tržišta oblikovana pohlepom i moći.

Akademska ekonomija kaska

Ne iznosimo ovo kako bismo uvjeravali da su alternativni politički pristupi lagani. Kao što sam detaljno objasnio drugdje, i državni i tržišni neuspjesi obično se događaju u istim kontekstima i iz istih razloga – uključujući informacijske asimetrije, neizvjesnost, nepotpune ugovore i probleme na relaciji principala i agenta. Uspjeh standardnog vladina postupanja nije nimalo izgledniji od uspjeha laissez-faire. Priroda digitalnog gospodarstva čini te klasične izazove još intenzivnijima i trenutno se nalazimo u ranim fazama razmišljanja o tome na koji način je to najbolje regulirati. Kad stotine milijuna ljudi živi u gusto naseljenim područjima, interakcija među njima odvija se na bezbroj načina i ovisi o djelovanju ostalih koji su udaljeni tisućama milja, nema razloga očekivati jednostavna rješenja.

Kao što nagovještava recentan globalni val izvještaja o politici tržišnog natjecanja i digitalnim propisima, potraga za mogućim odgovorima je u tijeku. Nažalost, akademska ekonomija zaostaje. Kao što je primijetio Thomas Philippon u svojoj izvrsnoj recentnoj knjizi Sjajan preokret (The Great Reversal), dok je proučavao rastuću disfunkciju američkog gospodarstva: “Iznenadio me jaz između ekonomskog istraživanja i politike”.

Kreatori politika znaju da su im potrebni pronicljiviji analitički alati kako bi usmjerili gospodarstvo tako da ono ponovno počne bilježiti napredak širokog spektra. Kako bi im pomogli, znanstvenici koji se bave ekonomskim istraživanjima moraju odbaciti svoje neznanstveno vezivanje uz pretpostavku o izoliranim pojedincima koji obavljaju transakcije na slobodnim tržištima i usredotočiti se umjesto toga na gospodarstvo 2020-ih.v

© Project Syndicate, 2020.