Za većinu zemalja upravljanje dugotrajnom gospodarskom krizom uzrokovanom bolešću Covid-19 počinje nalikovati više na maraton nego na sprint. Prema našim procjenama u Međunarodnoj financijskoj korporaciji (IFC), domaća privatna ulaganja i izravna strana ulaganja u gospodarstvima u nastajanju ove će godine zabilježiti pad od gotovo 700 milijardi dolara i 250 milijardi dolara tim redosljedom i možda se neće vratiti na razinu prije krize do 2023.

Što je još gore, kriza diljem svijeta uzima ogroman danak među siromašnima i najranjivijima, ugrožavajući desetljeća teško stečenih razvojnih postignuća. Svjetska banka upozorava da ćemo uskoro svjedočiti prvom povećanju globalnog siromaštva od 1998., gdje će do 100 milijuna ljudi biti gurnuto u ekstremno siromaštvo. Način na koji vlade i tvrtke upravljaju tim neizvjesnim razdobljem između šoka i oporavka odredit će ima li čvrstih ekonomskih temelja na kojima se može oživjeti zapošljavanje, dugoročni rast i globalni razvojni napori. Situacija nalaže da reorganiziramo i dovedemo tržišta u normalu. Brojne tvrtke nisu imale drugog izbora osim preoblikovanja poslovnog modela, sada kada pandemija ubrzava promjene u načinu na koji radimo, trošimo i komuniciramo. Ti trendovi mogli bi preoblikovati cijele industrije, stvarajući prilike za one s inovacijskim kapacitetom.

Međutim, i vlade moraju pronalaziti kreativne načine prilagodbe vlastitih gospodarstava i zaštite održivih poduzeća, uz brzu likvidaciju onih koja trebaju nestati jer nisu solventna ili su zastarjela. To će biti vrijeme pokušaja i pogreške, koje će iziskivati stratešku viziju i pragmatizam poslovnih i političkih vođa.

Prilagodba novoj stvarnosti

Zemlje mogu napraviti tri stvari kako bi ubrzale oporavak. Prvi zadatak je prilagoditi pravila igre novim stvarnostima. Produljena kriza znači da će gospodarstva u nastajanju u sve većoj mjeri biti loše opremljena za pomoć tisućama tvrtki koje su u ponovnim pregovorima o svojim dugovima. U brojnim zemljama s niskim dohotkom, postupak u slučaju nesolventnosti u prosjeku premašuje tri godine, što je pola godine duže od globalne globalne norme. No uz neformalne mehanizme izvansudskog rješavanja spora i pojednostavljene sudske postupke, vlade mogu dati održivim poduzećima priliku da prebrode oluju i izbjegnu dugotrajne pravne postupke te skupe, komplicirane i neučinkovite pregovore. Zemlje u razvoju mogu također povećati prag nesolventnosti i prilagoditi pravila za restrukturiranje duga u cilju sprječavanja bespotrebne likvidacije poduzeća koja su u problemima isključivo zbog zatvaranja gospodarstva.

Drugo, vlade moraju usvojiti postupanje u skladu s načelem ‘ne čini štetu’ prilikom organiziranja svojih reakcija. Gdje god je moguće javni sektor trebao bi ograničiti ili jednostavno obustaviti plaćanja zaostalih dugova privatnih izvođača, osobito u sektorima koji obiluju radnim mjestima i najvažnijim opskrbnim lancima. To će ublažiti štetu na zaključnim računima, spriječiti stečaj održivih poduzeća i ograničiti takve domino učinke koji mogu odgoditi oporavak. U supsaharskoj Africi, zaostali dug javnog sektora predstavlja 3,3% BDP-a. Poravnanje zaostalih dugovanja moglo bi stvoriti ekvivalent velikom paketu poticaja gospodarstva. Donositelji odluka bi se istovremeno trebali oduprijeti iskušenju upotrebe toliko potrebnog javnog novca za potporu zombi tvrtkama s neodrživim poslovnim modelima. Postizanje snažnog oporavka iziskivat će jednake mogućnosti za privatna poduzeća.

Naposljetku, sve zemlje moraju razmišljati strateški o svojoj potrošnji. Neki sektori i industrije trebali bi biti premodulirani, a ostale bi trebalo postupno ukinuti. Primjerice, dok zemlje i tržišta prelaze na niskougljične oblike energije i proizvodnje, bilo bi kontraproduktivno nastaviti subvencionirati energetski neučinkovite industrije.

Sada je vrijeme za početak osnivanja i razvoja poslova sutrašnjice. Ima puno ključnih područja za izbor, uključujući ‘zelene’ lance vrijednosti, osobnu zaštitnu opremu koja se može reciklirati, otporan turizam i poslovno okruženje s jednako zastupljenim spolovima. U zemljama s velikim razlikama u pristupu digitalnim financijskim uslugama, usvajanje tehnologija kao što je mobilni novac i umjetna inteligencija moglo bi ubrzati postupak digitalizacije, pripremajući teren za robustan rast.

Priprema za povratak rasta

Ali ako te zemlje žele privući ulagače, trebat će stvoriti prilike, počevši odmah. Eto zašto je Međunarodna financijska korporacija učinila svojim visokim prioritetom pomaganje postavljanja temelja za poticanje privatnih ulaganja i rasta privatnog sektora u zemljama u razvoju. Ubrzavanje privatnih ulaganja iziskivat će političke i regulatorne reforme da bi se stvorili odgovarajući uvjeti za poslovanje i za generiranje unovčivih projekata. To je vrijedilo prije pandemije, a hitnoća reforme sada je još veća. Stručnjaci za razvoj trebaju pojačati napore oko poticanja prilika za ulaganja. To znači restrukturiranje i dokapitalizaciju poduzeća, ulaganje privatnog kapitala za pomoć rastućim tvrtkama i startupovima i promicanje javnih privatnih partnerstava u cilju ponovnog privlačenja ulagača u gospodarstva u nastajanju i u razvoju. S tim ciljem, umjesto pasivnog čekanja ulagača, razvojne financijske institucije trebaju im pristupiti izravno s prijedlozima o ulaganjima koji će rezultirati studijama izvodljivosti i pokrenuti različite prilike.

Gospodarska kriza uzrokovana bolešću Covid-19 neizbježno utječe na brojne sektore i radna mjesta. No još uvijek postoji nada za snažan oporavak, pod uvjetom da izvučemo lekcije iz prošlih kriza. Donositelji politika trebaju skupiti svu svoju kreativnost da bi održali privatni sektor na površini i pripremili poduzeća za povratak rastu.

• Autor teksta je glavni izvršni direktor Međunarodne financijske korporacije (IFC)

© Project Syndicate, 2020.