Nizozemska je u siječnju bila domaćin digitalnog Summita o prilagodbi klimatskim promjenama na kojem su predstavnici vlada iz cijelog svijeta raspravljali o svojim planovima oporavka nakon pandemije.

Da iskoriste izuzetno jeftine javne financije, mnogi su naglasili ulaganja država u zelenu infrastrukturu u cilju promicanja prilagodbe klimatskim promjenama i stimuliranja gospodarstva.

S obzirom na sve veće dokaze da su neizbježni pomaci u klimatskom sustavu već u tijeku, ovu usredotočenost na prilagodbu treba pozdraviti.

No konstitucionalne implikacije povećanog državnog intervencionizma ne treba podcjenjivati. Kad god država obeća da će upotrijebiti svoju moć na razini cijelog društva – u ovom slučaju kako bi zaštitila cijelo gospodarstvo od klimatskih promjena – o tome će se voditi žustre rasprave.

Na sudovima mnogih zemalja one se već vode. Godine 2015. Urgenda, nevladina organizacija, tužila je nizozemsku vladu s obrazloženjem da nije uspjela zaštititi nizozemski narod od povišenog rizika koji klimatske promjene predstavljaju za zemlje koje leže nisko. Implikacija je bila da neispunjenje nacionalnih ciljeva smanjenja emisija predstavlja dokaz nemara države.

Godine 2019. Vrhovni sud u Hagu složio se; presudivši u korist Urgende natjerao je državu da nastavi s većim smanjenjima emisija.

Iako je slučaj Urgenda u početku zamišljen kao primjena odštetnog prava, u konačnici je ovisio o obvezama nizozemske države prema Europskoj konvenciji o ljudskim pravima. Budući da se fokus preusmjerio na rizike koje doživljava cijelo stanovništvo, to je postalo konstitucionalno pitanje.

Odluka Vrhovnog suda predstavila je učinke klimatskih promjena (koje je projicirala znanost) kao kršenje ljudskih prava te je tako presudila da država ima dužnost djelovati.

Vjerojatno će se ista dužnost koja se odnosi na ublažavanje klimatskih promjena (smanjenje emisija) također primijeniti na ulaganja u prilagodbu klimatskim promjenama.

Tehnokratski križarski rat

Unatoč tome, sustavna prilagodba klimatskim promjenama podrazumijeva preobrazbu fizičkog krajolika u razmjerima koji će svakako izazvati otpor. Početkom 20. stoljeća, ljudska populacija utrostručila se prelaskom iz ruralnih poljoprivrednih društava na urbana potrošačka gospodarstva.

Kao rezultat toga promijenila su se očekivanja. Imućnije stanovništvo s pravom glasa više nije moglo tolerirati rizike (poplave i suše) koje su se prethodno prihvaćale kao dio života. Kad je stigla Velika depresija, vlade su odgovorile programima modernizacije vođenim infrastrukturom osmišljenom da kontroliraju samovoljno okruženje i spriječe ga da ugrozi gospodarski rast i stabilnost.

Širenje brana, nasipa i kanala predstavljalo je izvanredan prikaz suvereniteta. Suština tog tehnokratskog križarskog rata protiv gospodarske nesigurnosti bila je nalik na ono što bi neki danas željeli vidjeti u reakcijama države na klimatske promjene.

U Sjedinjenim Američkim Državama agencija Tennessee Valley Authority postala je arhetipom modernizacije prevođene državom. Pokazujući izvanrednu izvršnu vlast kao korporacija u vlasništvu savezne države, TVA mogla je izvlastiti zemlju u ime javnog interesa i zapovijedati znatnim saveznim resursima.

Ipak, unatoč uspjehu u preobrazbi jedne od najsiromašnijih regija SAD-a, TVA se suočila s tako snažnim protivljenjem onih koji su je smatrali prekoračenjem ovlasti savezne države da niti jedan projekt tog tipa nije ponovljen u SAD-u.

Bez zajedničkog razumijevanja gdje prestaju pojedinačna prava i počinje kolektivna odgovornost, svaka sustavna preobrazba krajolika bit će teška bitka, bez obzira na namjeru.

Projekti prilagodbe klimatskim promjenama ne mogu postati temelj javne politike ako su samo tehnokratske naravi. Umjesto toga, moraju utjeloviti novi ugovor između države i njenih građana.

Mora postojati konstitucionalni aranžman koji definira rizike koje je društvo voljno podnijeti koji postavlja prag za poduzimanje kolektivnog djelovanja protiv nepodnošljivih prijetnji.

Tako je npr. u odluci iz 1905. u slučaju Jacobson v. Massachusetts, američki Vrhovni sud presudio je da se zajednica ima pravo zaštititi od smrtonosne epidemije i dopustio joj je da poduzme mjere protiv pojedinaca koji su se odbijali cijepiti protiv velikih boginja – uključujući donošenje zakona o obveznom cijepljenju.

Nužna su velika ulaganja

U većini demokracija od tada stoljeće sudske revizije stvorilo je veliki korpus konstitucionalnih doktrina koje daju legitimitet državnim politikama za upravljanje javnim zdravstvom.

Ti prerogativi u cijelosti su izloženi tijekom pandemije bolesti Covid-19: zatvaranja koja je naložila vlada umanjila su pojedinačne slobode na načine koji rijetko kad prođu bez suđenja. Građani su u velikoj mjeri prihvatili ove intervencije.

Čovječanstvo je sada došlo do kritičnog trenutka u kojem klimatske promjene dobivaju normativnu vrijednost. Dokaza koji opravdavaju koordinirano djelovanje države i dalje ima sve više. Međutim, dok je prilagodba klimatskim promjenama jednako hitan i važan imperativ kao javno zdravlje, ona još uvijek nije stekla istu razinu široko rasprostranjenog prihvaćanja.

Da bi klimatska politika postala više od tehnokratskog projekta, vlade će morati ulagati ne samo u infrastrukturu i promjene namjene zemljišta, već i u intelektualni kapital, regulatorne institucije, istraživanje i obrazovanje.

Sada je vrijeme za pokretanje javnog sudjelovanja u raspravama koje će definirati granice između pojedinačnih prava i kolektivne odgovornosti u doba klimatskih promjena.

Ako su ograničenja u obavljanju državne vlasti temelj modernog konstitucionalizma, trenutak u kojem društvo zaista prihvati prilagodbu klimatskim promjenama bit će značajan konstitucionalni trenutak.

© Project Syndicate 2021.