Strateške robne zalihe u nekom obliku postoje od kada i društvo, no s društveno-ekonomskim promjenama i one se mijenjaju. No gotovo da nema države u svijetu koja nema strateške zalihe hrane, medicinskih potrepština te goriva. Iako i Hrvatska ima model strateških zaliha, specijaliziranu regulativu i instituciju za to, vrlo je upitno imamo li zalihe samo na papiru ili i u skladištima.

Još je u sjećanju svježa afera s nestalim žitom koje je na papiru bilo u skladištima, uglavnom u Đakovu, a onda se ispostavilo da su ga “pojeli miševi”. Vrlo slična situacija bila je i sa zalihama riba koje su naprosto, kako su to pokušali objasniti javnosti, “pojeli kormorani”. Sada bi nam se to moglo dogoditi i s plinom. Srećom, u proteklim desetljećima nije bilo ozbiljnije krize koja bi dovela do masovne i egzistencijalne potrebe za robom iz strateških zaliha jer dok funkcionira tržište sve se po većoj ili manjoj cijeni može negdje kupiti i dopremiti.

Stoga su i robne zalihe, izvan ratnih događanja i velikih prirodnih katastrofa, uglavnom poluga za regulaciju cijena na tržištu kroz ponudu i potražnju. I dok su cijene većine roba koje se smatraju strateškima uglavnom stabilne, s vrlo malim odstupanjima, to se ne može reći za energiju čija cijena na globalnom tržištu ima vrlo velike godišnje fluktuacije. Upravo svjedočimo svojevrsnoj plinskoj krizi koja je dijelom prouzročena poremećajima tržišta u protekloj godini zbog korona krize, a dijelom i zbog geopolitičkih previranja na relaciji Rusija – NATO.

Neizvjestan Sjeverni tok 2

Na primjer, veleprodajna cijena plina na nizozemskoj energetskoj burzi TTF, koja je referentno mjesto za određivanje cijene plina u Europi, prije godinu dana za jedan megavatsat bila je 14 dolara, da bi sredinom listopada ove godine porasla na 116 dolara. Razlog za rast bila su prazna skladišta plina u EU te nevoljkost Rusije da poveća ugovorene količine plina za Europu.

U iščekivanju dobivanja uporabnih licencija za početak rada plinovoda Sjeverni tok 2, koji izravno povezuje Rusiju i Njemačku, a kao i svoj stariji brat ima kapacitet od 27,5 milijardi prostornih metara plina godišnje, cijene plina u EU pale su krajem listopada na 64 dolara. No što zbog proceduralnih razloga, a što zbog pritiska SAD-a i saveznica, Njemačka je prošlog tjedna odgodila izdavanja licencije za Sjeverni tok 2 postavljajući Rusima dodatne uvjete. To je ponovno cijene plina gurnulo na 95 dolara, kolika je bila jučer poslijepodne.

Iako za sada ovi skokovi i padovi cijena nemaju većeg utjecaja na krajnje potrošače, ponajprije građane, činjenica je da će i u tom segmentu morati doći do korekcija. Naime, plin se u pravilu kupuje kroz dugoročne ugovore koji su u manjoj mjeri vezani uz fiksne cijene, a više uz cijenu nafte i tržišna kretanja cijene plina.

Ali, čak i u slučaju dugoročnih ugovora, prirodne, tehničke ili geopolitičke silnice mogu dovesti do prekida opskrbe te do hladnih radijatora po stanovima i zaustavljanja tvornica kojima je plin glavna ili važna sirovina za poslovanje.

Hrvatska javnost je bila uvjerena da smo po pitanju plina uglavnom strateški osigurani jer iako više nemamo 70 posto potrebnih količina iz domaće proizvodnje da nam barem podzemno skladište plina u Okolima, kapaciteta od oko 550 milijuna prostornih metara, može dati solidnu sigurnost u opskrbi, ali i prihvatljive cijene, s obzirom na to da trošimo godišnje 2,5 do 3 milijarde kubika plina. Ako bi se u kriznim trenucima isključili iz sustava najveći potrošači, Petrokemija i HEP, plina iz skladišta bi možda za ostale bilo i za cijelu zimu.

Krk daje određenu sigurnost

Takva skladišta postoje da se u njih utiskuje plin u ljetnim mjesecima kada mu je cijena izrazito niska, a koristi kada poraste tijekom zimskih mjeseci ili dođe do poremećaja tržišta. No sada je pomalo ispod radara prošla promjena regulative koja je Okoli pretvorila u potpuno komercijalno skladište u koje, kao i i bilo koje drugo skladište za bilo što u Hrvatskoj ili inozemstvu, trgovci mogu dopremati plin, skladištiti i povlačiti ga kako god žele. Iako Okoli niti u prethodnih 35 godina nije bilo pravo strateško skladište, nego samo objekt u kojem su operateri imali obvezu na dan 1. studenoga držati određene količine plina, činjenica je da sada ostajemo i bez toga. U planu je bilo otvaranje i podzemnog vršnog skladišta plina u Grubišnom Polju, kapaciteta od nekih 40-ak milijuna kubika, ali zato s puno bržom mogućnošću povlačenja u kratkom roku, no sve je ostalo na ideji. Dok je podzemno skladište Okoli sredinom 1980-ih, u sustavu tadašnje Ine, osmišljeno i otvoreno u samo dvije godine, o Grubišnom Polju se raspravlja već 15-ak godina bez nekih pomaka.

Ogledni primjer strateških skladišta plina je susjedna Mađarska koja u njima ima kapacitete za gotovo sedam milijardi prostornih metara, a što je osim za vlastitu sigurnosti, dobra poluga i za regionalni utjecaj. Srbija je svoje skladište Banatski dvor otvorila tek 2011., u suradnji s Gazpromom koji je i njegov većinski vlasnik. To je skladište kapaciteta 450 milijuna prostornih metara, a planira se njegovo proširenje na 750 milijuna ili čak milijardu kubika plina. Kako je nedavno srpski predsjednik Aleksandar Vučić predstavio javnosti, početkom sezone grijanja u Banatskom dvoru bilo je 263 milijuna prostornih metara plina, no zbog nestabilnosti tržišta i rasta cijena država je intervenirala s gotovo 100 milijuna kubika, što znači da ta zemlja skladište aktivno koristi kao korektiv tržišta energije.

Hrvatska je ove godine u rad pustila komercijalni LNG terminal na Krku kapaciteta 2,7 milijardi prostornih metara plina te dio energetskih stručnjaka smatra da ta infrastruktura daje stanovitu sigurnost za opskrbu zemlje, no i oni se slažu da se njime ne može bitnije korigirati cijena jer taj plin pripada trgovcima koji će ga prodati po cijeni koja im je najprofitabilnija.