Godine 2003. bio sam koautor izvještaja o budućnosti Europske unije – Izvještaj Sapir – u kojem smo zapazili da su izdaci, prihod i postupci proračuna EU-a nedosljedni s ciljevima Europske unije. Stoga smo zagovarali radikalno restrukturiranje onoga što je postalo “povijesna relikvija”.

Sedamnaest godina kasnije malo toga se promijenilo. Prije dvije godine, kad su počeli pregovori o proračunu za razdoblje 2021.-2027., naglasio sam da će ishod otkriti što EU doista namjerava, ali da nakon blefiranja punog drame, zlostavljanja, ucjenjivanja i izdaje, takvi pregovori obično rezultiraju minimalnim promjenama.

I eto nas: imali smo blefiranje, zlostavljanje, ucjene i izdaju, ponajviše prilikom EU summita 20. i 21. veljače koji je završio bez dogovora te se čini da Europa planira uvesti minimalne promjene. Takav bi ishod bio grozan. Istina, proračun EU nije ono što je obično definira.

Europske integracije nastavile su se uspostavom pravnog sustava, zajedničkih institucija, jedinstvenog tržišta i valute te zajedničkih politika za tržišno natjecanje, trgovinu i klimu, umjesto zajedničkim programima potrošnje.

Velik dio proračuna EU-a otpada na prijenose novčanih sredstava siromašnijim regijama i poljoprivrednicima, što može ili ne mora biti korisno, ali ne karakterizira ono što današnja Europa predstavlja. Stoga se dolazi u iskušenje tretirati raspravu o proračunu EU-a kao prilično beznačajnu igru distribucije: europsku državnu dotaciju.

Apsurdno iskrivljeni pristup
No, to bi bilo pogrešno. Ključno pitanje za Europu više nisu integracije kroz trgovinu i mobilnost, pa čak niti jačanje eura. Uloga Europske unije sve se više svodi na pružanje javnih dobara na europskoj, a ne na nacionalnoj razini, sukladno sa svojim vrijednostima i prioritetima.

Konkretno, ključno pitanje za Europsku uniju je treba li djelovati energično u područjima kao što su ublažavanje klimatskih promjena, digitalni suverenitet, istraživanje i razvoj u transformativnim projektima, kooperacija razvoja, migracijska politika, vanjska politika i obrana. U takvim područjima pitanje koje se postavlja nije hoće li Španjolska dobiti više od Poljske ili hoće li građani Nizozemske naposljetku plaćati više od Francuza, već ima li dodane vrijednosti u zajedničkim politikama.

Međutim, kako stvari stoje, EU polazi od apsurdno iskrivljenog pristupa javnim dobrima. Neke zemlje članice zainteresirane su samo za korist koju će one imati, dok drugi razmatraju samo koliko bi ih to moglo koštati, za razliku od treće skupine kojoj je stalo samo do kolateralne štete za njihove omiljene politike.

Europa u tom procesu gubi priliku da se uozbilji po pitanju svojih iskazanih prioriteta i za suočavanje s hitnosti zajedničkog djelovanja. Temeljno načelo javnog gospodarstva je da bi pitanja učinkovitosti i distribucije trebala biti odvojena koliko god je moguće.

Hoće li neka politika isporučiti vrijednost i na koji način se distribuiraju njene dobrobiti važna su pitanja, ali potrebno ih je razlikovati. Razdvajanje nikad ne može biti apsolutno jer pružanje javnih dobara ima posljedice po distribuciju: primjerice, povećanje potrošnje na obranu pogoduje regijama u kojima se proizvodi oružje. Ali to samo dodatno potvrđuje argument koji glasi nitko ne želi da o sigurnosnoj politici odlučuje isti lobi oružja.

Opiranje povećanju proračuna
Mehanizam pregovora o proračunu EU trebao bi biti osmišljen na način da daje zemljama članicama poticaj da budu usmjerene na kolektivnu učinkovitost i jednakost diljem zemlje, ali ne na način da jedno ograničava drugo. Međutim, u ovom trenutku, Poljska se bori za fondove regionalnog razvoja, a Francuska za Zajedničku poljoprivrednu politiku, bez obzira na intrinzičnu vrijednost tih programa jer one od njih ostvaruju dobrobiti.

Isto tako, “štedljiva četvorka” (Austrija, Danska, Nizozemska i Švedska) obvezala se na opiranje bilo kakvom smislenom povećanju proračuna, bez obzira na to što se čini s novcem. Ishod je mrtva točka. Izlaz iz te mrtve točke je izabrati pregovarački postupak koji se odvojeno bavi učinkovitošću i distribucijom.

Na veliki užas predanih federalista, koji (s pravom) tvrde da je sam pojam neto proračunskog salda ekonomski nonsense, usprkos tome pregovori završavaju odlukom koliko će svaka zemlja članica platiti i dobiti tijekom sedmogodišnjeg razdoblja pokrivenog proračunom.

Ako su doprinosi preveliki ili dobrobiti premale, dogovara se “rabat” koji osigurava odgovarajuću razinu neto salda. Za prekidanje zastoja, Charles Michel, Predsjednik Europskog vijeća, trebao bi predložiti okretanje ploče i novi početak te određivanje neto salda za svaku zemlju. Dogovorilo bi se da Poljska, kao siromašnija zemlja, dobiva X milijardi eura svake godine više od iznosa koji uplaćuje u proračun; Njemačka, kao bogatija zemlja, plaćala bi Y milijardi eura više, i tako dalje.

Uslijed propisno definiranog neto proračunskog salda koji se više neće mijenjati niti jedna zemlja ne bi imala interesa boriti se za politiku čija jedina vrijednost leži u tome da ona uživa u njenim dobrobitima jer svaka dodatna neto korist (ili trošak) bila bi automatski kompenzirana kroz prijenos paušalne svote. To bi preusmjerilo pozornost s distribucijskih učinaka na intrinzičnu vrijednost politika.

© Project Syndicate 2020.