Jedna jasna lekcija iz prošlomjesečne prigušene zajedljive primjedbe klimatskog summita u Glasgowu jest da je multilateralizam teško izvesti. To je uvijek bio slučaj.

Mnoge od najvećih međunarodnih konferencija u povijesti završile su neuspjehom, osobito Pariška mirovna konferencija 1919., Londonska ekonomska konferencija 1933., i gotovo svaki G7 ili G20 sastanak.

Veliki uspjesi poput Bretton Woods konferencije iz 1944. i G20 sastanka u travnju 2009. u Londonu iznimke su koje potvrđuju pravilo.

Nudi li potonji sastanak, sazvan usred globalnih gospodarskih previranja izazvanih propašću Lehman Brothersa prethodnog rujna, plan za poboljšanje međunarodnih summita? Jedna od ključnih poanti jest da, bez obzira na hitna pitanja koja se namjeravaju riješiti, sudionici moraju precizno definirati svoje ciljeve.

Nepostojanje jasne vizije – ili barem osnovno razumijevanje cilja – neizbježno dovodi do neuspjeha. Razmatrajući kolektivnu nesposobnost svijeta da ponudi rješenja za Veliku depresiju, John Maynard Keynes nagovijestio je da izvediv plan može proizvesti samo “jedna sila ili skupina sila istomišljenika”.

Kako mjeriti probleme?
Igre okrivljavanja također obično dovedu do neuspjeha. Danas gotovo svako globalno pitanje poziva na raspravu o tome tko je izvorno odgovoran. Razmislite o izbjeglicama.

Europska unija okrivljuje Bjelorusiju i Rusiju za usmjeravanje bliskoistočnih migranata prema njenim granicama, dok Rusija tvrdi da su Britanija i Amerika destabilizirale Bliski istok 2003. godine (ili je to bilo 1991. ili čak 1919.?).

Ista dinamika vrijedi i za Covid-19. Budući da se virus pojavio u Kini, zar Kina ne bi trebala platiti? Trumpova administracija tako je mislila i čak je to tražila na međunarodnim forumima.

Klimatske promjene predmet su slične rasprave. Ako je izvorno ubrzanje porasta temperature na Zemlji posljedica rane industrijalizacije koja je obogatila zapadne zemlje (prije svega Sjedinjene Američke Države i Veliku Britaniju), nemaju li one odgovornost platiti za to?

Povjesničarima sve to zvuči kao otrovne rasprave o odšteti nakon 1918. godine, kada je došlo do svađe oko toga tko je snosio odgovornost za izbijanje Prvog svjetskog rata.

Postoji bolji put. Trebamo se usredotočiti na to kako se trenutačni problem može mjeriti, a ne na način na koji je nastao. Ako se pojave ne mogu savladati izračunom, one ostaju apstrakcije, potičući nervozu i uzajamno optuživanje.

Pouzdani podaci o troškovima ključni su za postizanje konsenzusa o rješenjima. Uspjeh pregovora u Bretton Woodsu omogućio je Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu da se na nov način uhvate u koštac s razvojem događaja jer su djelovali unutar novog okvira računovodstva nacionalnog dohotka.

Iako je taj okvir razvijen u industrijaliziranim zemljama kako bi se odgovorilo na izazov mobilizacije resursa za rat, mogao bi se koristiti i za izgradnju mira.

To je stari okvir koji smeta. Previše je jednostavan za današnji svijet i usmjerava pozornost u pogrešnom smjeru. Kada novinari izvještavaju o sastancima MMF-a dva puta godišnje, usredotočuju se na procjene sudionika o rastu BDP-a, jer to je ono što MMF ističe kao ključno. Ipak, kada je riječ o biosferi, BDP nije prednost, već teret, nagriza, a ne povećava bogatstvo nacija.

U pregledu “ekonomije bioraznolikosti” za vladu Velike Britanije za 2021. godinu, Partha Dasgupta sa Sveučilišta u Cambridgeu ističe potrebu za drukčijim razmišljanjem o rastu, uključivanjem pokazatelja koji obuhvaća iscrpljivanje prirodnih resursa.

Moramo identificirati razdor između “cijena koje plaćamo za prirodna dobra i usluge i njihove društvene vrijednosti u smislu onoga što ekonomisti nazivaju “eksternalijama”.

Ako se takvo računovodstvo tretira samo kao retorička vježba uvjeravanja, iz toga neće uslijediti nikakvo djelovanje. Cijene potiču ponašanje. Bez tog mehanizma ne možemo se pobrinuti da se odgovara za eksternalije.

Dominiraju sigurnosni problemi
Prijetnja degradacije biosfere nije jedini razvoj događaja koji bi trebao izazvati zabrinutost. Još jedan zabrinjavajući megatrend koji iziskuje međunarodnu pozornost je podatkovna revolucija i primjena novih tehnika za upravljanje njome, osobito umjetne inteligencije.

Upravljanje tim razvojem događaja zahtijeva detaljnije i češće ažurirane podatke. Idealno je pružanje podataka u stvarnom vremenu, ne jednom u šest mjeseci kada MMF objavi nove Svjetske gospodarske izglede.

Osiguravanje točnih i pravodobnih podataka iz zemalja članica uvijek je bilo sporno pitanje za MMF. Zahtjev da članovi dostavljaju podatke, uključujući i o zalihama zlata, vjerojatno je odgovoran za ranu odluku koja je duboko utjecala na ulogu MMF-a u post-ratnoj arhitekturi globalnog upravljanja: odbijanje Sovjetskog Saveza da sudjeluje u ratifikaciji sporazuma Bretton Woods u prosincu 1945.

Takvi poremećaji još uvijek su itekako s nama. Živimo u svijetu u kojem sigurnosni problemi – često ovlaš opisani kao promjena “geopolitike” – dominiraju ekonomskim vijestima, bilo da se radi o cijenama i ruskoj opskrbi Europe plinom ili eskalaciji napetosti oko Tajvana i Južnog kineskog mora.

Za rješavanje klimatskih promjena potrebno je pravilno obračunati nacionalno bogatstvo. A to će, zauzvrat, iziskivati najnovije alate i metode, kao i pregovore između moćnih, sve deklarativnijih nacija-država čiji se interesi ne moraju nužno uskladiti.

Precizni i točni podaci bit će ključni instrument u smirivanju ljutnje, sprečavanju igre okrivljavanja i promicanju konstruktivnog angažmana.

© Project Syndicate, 2021.