Cijene fosilnih goriva naglo su porasle u listopadu. Europske cijene prirodnog plina dosegnule su rekordni vrhunac. Cijene ugljena u Kini također su dosegle najviše razine svih vremena. Cijena sirove nafte u SAD-u veća je od 80 dolara po barelu, što je njena najviša razina u posljednjih sedam godina i to je u kolovozu potaknulo administraciju američkog predsjednika Joea Bidena na pozivanje OPEC-a i drugih velikih zemalja izvoznica nafte na povećanje proizvodnje.

Iako te visoke cijene djelomično odražavaju čimbenike specifične za pojedine zemlje, mora postojati neki temeljniji uzrok. Uostalom, kao i kod cijena goriva, indeksi cijena mineralnih i poljoprivrednih sirovina također su se oporavili od šestogodišnjeg pada, ponovno dostižući razine iz 2014.

Dugogodišnja korelacija cijena različitih sirovina upućuje na zajedničko makroekonomsko objašnjenje. I očigledan razlog zbog kojeg su cijene energije porasle u 2021. jest brz globalni gospodarski rast.

No koje su posljedice povišenih cijena fosilnih goriva na okoliš, posebno u pogledu borbe protiv klimatskih promjena? Pitanje je posebno važno dok su dužnosnici iz više od 200 zemalja okupljeni u Glasgowu na UN-ovoj Konferenciji o klimatskim promjenama (COP26).

S jedne strane, učinak visokih cijena nafte, plina i ugljena na potrošače dobar je za okoliš jer obeshrabruje potražnju za fosilnim gorivima. S druge strane, učinak visokih cijena na proizvođače loš je za okoliš jer potiče opskrbu.

Međutim, današnje više cijene fosilnih goriva do sada su pružile slabiji poticaj privatnim ulaganjima u taj sektor od očekivanog. To nagoviješta da su tvrtke možda dosegle prekretnicu u tome koliko ozbiljno shvaćaju potrebu za borbom protiv globalnog zatopljenja. Znaju da dolazi zelena energetska tranzicija.

Nepovoljan položaj za tvrtke

Sada bi stoga moglo biti pravo vrijeme da SAD ponovno razmotri porez na ugljik ili sustav dozvola za emisije kojima se može trgovati, poznat i kao sustav trgovanja uz kvote (cap-and-trade), s gornjom granicom brzine i opsega trgovanja.

Trenutačno velik dio prihoda od viših cijena nafte i plina odlazi Rusiji, Saudijskoj Arabiji i drugim stranim proizvođačima. Zašto ne zadržati ovaj prihod kod kuće? Prihodi od poreza ili dražbe dozvola za emisije mogli bi se vratiti građanima kao dividenda smanjenjem drugih poreza, čime bi se maksimalno povećala politička prihvatljivost programa.

Važno je da bi određivanje cijene ugljika bio daleko najučinkovitiji način za postizanje smanjenja emisija CO2 potrebnih za ograničavanje globalnog zatopljenja na 1,5 ° Celzija, u odnosu na predindustrijske razine.

U SAD-u se sustav cap-and-trade smatra politički nemogućim od propasti McCain-Liebermanovog Zakona o upravljanju klimom 2007. i Američkog zakona o čistoj energiji i sigurnosti, poznat i kao Waxman-Markey zakon, u Kongresu 2009. godine. Ali možda neuspjeh Bidenovog pokušaja ranije ovog mjeseca da progura kroz Kongres program za čistu energiju nudi prostor za razumnu alternativu: porez na ugljik.

Istina, učinkovita regulacija emisija stakleničkih plinova, primjerice porezom na ugljik ili programom cap-and-trade s gornjom granicom brzine i opsega trgovanja, može stvoriti snažan politički otpor bilo gdje.

Zakonodavci bi mogli ustuknuti pred nametanjem dodatnih operativnih troškova američkim proizvođačima ako tzv. istjecanje ugljika ili premještanje aktivnosti s visokim emisijama ugljika u zemlje s nižom cijenom ugljika stavlja te tvrtke u nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju. Ali, logično, SAD je možda posljednja zemlja koja bi se trebala brinuti o drugima koji se švercaju na račun njenih klimatskih napora.

Problem švercanja koji obeshrabruje većinu drugih zemalja od potpune provedbe Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama iz 2015. prije svega jest strah da SAD neće poduzeti snažne mjere za smanjenje emisija stakleničkih plinova (i da će kineske emisije nastaviti brzo rasti). Ako Amerika preuzme ulogu vodstva u borbi protiv klimatskih promjena, ostali će je vjerojatno slijediti.

Visoki porezi na benzin

Sjedinjene Američke Države bile su najveći svjetski emiter CO2 kroz povijest. Kina sada emitira ukupno daleko više, ali emisije iz SAD-a po stanovniku i dalje su više nego dvostruko veće od kineskih.

Europske zemlje možda su učinile najviše na smanjenju emisija. Europa ima dva posebno važna tržišna mehanizma: visoke poreze na benzin i sustav Europske unije za trgovanje emisijama. Očekuje se da će trenutačna znatna cijena tog programa od 59 eura po toni emitiranog CO2 porasti tijekom ovog desetljeća.

Što je sa zemljama koje ne rade svoj dio posla? EU sada napreduje s mehanizmom za graničnu prilagodbu emisija ugljika kojim se uvodi pristojba na uvoz čelika, aluminija, cementa, gnojiva i električne energije s visokim ugljičnim otiskom iz zemalja koje ne nameću cijenu ugljika usporedivu s cijenom EU.

Općenito, postoji velika opasnost da bi takve tarife za graničnu prilagodbu emisija ugljika mogle biti protekcionističke i kršiti pravila Svjetske trgovinske organizacije.

Međutim, to ne moraju biti tako ako se provode u skladu s pravilima koja su multilateralno uspostavljena kao dodatak Pariškom sporazumu. Elementarni zahtjev takvog režima jest da zemlja ili skupina zemalja koja uvodi mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika (CBAT) mora biti sudionik u skladu s međunarodnim sporazumom.

Sjedinjene Američke Države trenutačno ne bi ispunile taj uvjet. Prvo bi trebale učiniti svoj dio u borbi protiv klimatskih promjena prije nego što ispune uvjete za američki mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika koji bi mogao osigurati domaćoj industriji nastavak međunarodne konkurentnosti. SAD bi stoga trebale brzo prijeći na oporezivanje ugljika.

© Project Syndicate 2021.