Visoke temperature, kojih smo ovoga ljeta svjedoci, a koje mediji svakoga ljeta u sezoni kiselih krastavaca stavljaju u prvi plan, ovoga bi puta mogle imati značajnije posljedice na elektroenergetski sustav kako Europe, tako i zemalja regije.

Naime, prelazak toplinskog vala preko našeg kontinenta iz smjera Pirenejskog i Apeninskog poluotoka doveo je do veće potražnje za električnom energijom u gotovo cijeloj Europi suočenoj s remontima nuklearnih elektrana u zemljama koje tu vrstu energije nisu, sukladno nekim ranijim trendovima, napustile, ali nižim vodostajima koji predstavljaju izazove za proizvodnju hidroenergije, kao i za hlađenje nuklearnih centrala.

Suočeni s novim prilikama brojni su trgovci električnom energijom u regiji najavili ograničenje opskrbe jer je cijena struje, uslijed velike potražnje i trgovačke aktivnosti u porastu, pa se tako prošloga tjedna trgovalo po cijeni između 120 i 180 eura za megavatsat (MWh), s izuzetkom susjedne Slovenije gdje je cijena dosizala više od 440 eura po MWh, dok se cijena na burzama električne energije u Njemačkoj i Nizozemskoj kretala oko 110 eura po MWh.

Rast temperatura, izazovi u proizvodnji i rast cijena električne energije primorao je mrežne operatore u Europi pripremati scenarije mogućih ograničenja opskrbe uslijed izglednih skokova potražnje za električnom energijom uslijed toplinskog vala. Paralelno se očekuje kako će toplinski val dodatno potaknuti cijene električne energije na regionalnim tržištima jugoistočne Europe. Slična stvar dogodila se u Španjolskoj, kada su cijene trgovanja na tamošnjoj burzi električne energije pale za više od 50 posto padom temperature te posljedičnim padom potražnje.

Cjenovni skokovi

Na ovakvu povezanost meteoroloških prilika s prilikama na tržištima struje nije imun ni Balkanki poluotok koji se, kao i cijela mediteranska regija, našao unutar vala porasta potražnje za rashladnim uređajima. Koliko su elektroenergetski sustavi u jugoistočnoj Europi povezane posude pokazao je kratkotrajni kolaps, čiji se uzroci još uvijek istražuju, elektroenergetskih sustava juga Hrvatske, dijela Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Albanije u lipnju ove godine.

Ni hrvatska burza električne energije nije imuna na ovakve pojave pa su u vremenima najviših temperature zabilježeni cjenovni skokovi više od sto posto.

Dodatno, najnovije analize pokazuju kako zbog trendovskih i fiskalnih poticaja, dakle zelenih politika, potrebe za električnom energijom rastu i bez ovakvih incidentnih šokova. U prometu, industriji, kućanstvima… Stoga je povećanje proizvodnje električne energije od nacionalnog interesa za našu zemlju.

Međutim, kako upozoravaju strani i domaći investitori kroz javne nastupe, arbitražne procese i nekoliko interesnih udruga, značaj koji bi novi proizvodni kapaciteti trebali imati u nesrazmjeru je s komplikacijom regulacija i administrativnim preprekama s kojima se suočavaju.

Suprotno više puta deklariranim željama, u posljednje vrijeme od strane bivšeg državnog tajnika za energetiku Ive Milatića, za povećanjem proizvodnje električne energije i bržem prelasku na oblike proizvodnje prihvatljivije za okoliš, mnogim investitorima i analitičarima se čini kako pomaka ima jako malo, dok se pomaci koji su postignuti, provode presporo. Analitičarima i investitorima se čini kako su iskazana stremljenja nemoguća za dostizanje.

Nekoliko je razloga za to, u prvome redu je to komparativni nedostatak u odnosu na zemlje u okruženju koje odluke i rokove za izgradnju postrojenja donose značajnije brže. Kadrovski izazovi, kao i oni na koje je reagirala Državna revizija, u Hrvatskoj regulatornoj energetskoj agenciji (HERA-i), o kojima bi novi ministar Ante Šušnjar i državni tajnik za energetiku Vedran Špehar žurnije morali povesti računa, doveli su do toga da ni nakon dvije godine čekanja ova agencija nije definirala iznos naknade priključenja na mrežu što blokira nove investicije, pogotovo u vjetroenergiji, geotermalnoj energiji i biomasi, dok su određeni, premda premali, pomaci napravljeni u sektoru energije iz sunca te hidroenergije.

OIE nisu sami sebi svrha

Sukladno iskazanoj želji Domovinskog pokreta, i resornog ministra iz njihove kvote, investitori i analitičari se nadaju kako će se proizvodnja električne energije prestati shvaćati kao da je sama sebi svrha tj. isključivo u svrhu zadovoljenja brojeva na koje smo se političkim odlukama obvezali. Kao temeljito deindustrijalizirana zemlja nismo izgradili strategiju smještanja industrijskih postrojenja uz energetske proizvodne kapaciteta, što je praksa u nekim drugim zemljama. Te zemlje takvu strategiju koriste za privlačenje novih investicija, jeftinijom i pristupačnijom energijom.

Umjesto zaključka, ako zbrojimo izazove nastale meteorološkim prilikama, poglavito u hidroenergiji i nuklearnoj energiji s političkim, regulatornim i administrativnim izazovima s kojima se proizvodnja električne energije u Hrvatskoj suočava, povremena ili trajnije cjenovne krize ne bi nas smjele čuditi. Kao ni prijedlozi njihove prevencije ponovnim korištenjem zemnog plina u proizvodnji struje.

Baš kao što to za termoelektranu u Rijeci predlaže ponajveći privatni poduzetnik u hrvatskoj energetici, ali i njemu vrlo često suprotstavljena politička stranka, brendirana antisistemski.