Američki predsjednik Joe Biden nedavno je okupio 40 svjetskih čelnika na summitu o borbi protiv klimatskih promjena, što je dobrodošao znak napretka u izgradnji globalne strategije.

No borba protiv globalnog zatopljenja je maraton, a ne sprint. I dok je nedavno povećanje klimatskih ambicija iz Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije dobrodošlo, još teži izbori tek predstoje.

Primjerice, Sjedinjene Američke Države 2009. godine predvodile su globalne napore za postizanje Kopenhaškog sporazuma na COP15 summitu o klimatskim promjenama kojem je prisustvovalo više od 100 svjetskih čelnika.

No nade u značajan američki doprinos naknadno je uništila dvostranačka oporba u Kongresu, koja je ustuknula pred zamjetnim troškom smanjenja emisija.

Biden, koji je tada bio potpredsjednik, danas se suočava sa sličnim problemom: kako ispuniti svoja obećanja znajući da Kongres neće odobriti nijednu ozbiljnu mjeru protiv klimatskih promjena.

Stoga je odabrao put najmanjeg političkog otpora, zbog čega Bidenov klimatski plan pažljivo izbjegava pojmove poput „poreza na ugljik” ili načela „ograniči i trguj“ vezanog uz emisije koji su u SAD-u politički toksični.

Pad od 25 posto

Bidenov cilj prepolovljavanja američkih emisija do 2030. zvuči ambiciozno, ali ta je materija zapravo puno manje zahtjevna. Vlade uvijek biraju referentnu godinu koja donosi najveće novinske naslove.

Sjedinjene Američke Države odabrale su 2005. godinu jer ona predstavlja najvišu razinu američkih emisija. Od tada su emisije već pale za oko 25%, zahvaljujući zamjeni ugljena plinom iz škriljevca. Smanjenje emisija za 50% u odnosu na razinu iz 2005. godine iziskuje daljnji pad od oko 30%.

EU je također odabrala prikladnu nultu liniju, naime, vlastitu godinu s najvišom razinom emisija,1990. Ali njen cilj smanjenja emisija za 55% do 2030. podrazumijeva daljnje smanjenje od preko 40% u odnosu na današnju razinu.

S obzirom na to da su emisije po glavi stanovnika u SAD-u trenutačno približno dvostruko veće od europske razine, ispunjavanje Bidenovog zavjeta smanjilo bi ih samo na današnju razinu Europske unije do 2030. Do te godine, emisije po glavi stanovnika u SAD-u još uvijek bi bile više nego dvostruko veće od emisija Europske unije.

Ključan za postizanje cilja do 2030. godine koji si je zadala Bidenova administracija jest njen zavjet da će do 2035. američki energetski sektor biti bez emisija.

No to bi moglo biti teško postići, s obzirom na to da na fosilna goriva trenutačno otpada oko 60% američke električne energije (u usporedbi s oko 34% u Europskoj uniji).

Povrh toga, eliminiranje emisija u potpunosti iz jednog sektora, a poduzimanje malo aktivnosti u drugim područjima povećava troškove postizanja sveopćeg cilja. To je pogreška koju je Europska unija prethodno pokušala izbjeći uspostavljanjem svog sustava za trgovanje emisijama (ETS), koji pokriva i industriju i sektor električne energije.

Bidenov plan odvažno tvrdi da se dekarbonizacija energetskog sektora “može postići na više isplativih načina.” U to je teško povjerovati. Prije svega, trebalo je više od deset godina subvencija prije nego što su obnovljivi izvori dali značajan doprinos ukupnom energetskom miksu u Europi.

Troškovi obnovljivih izvora znatno su pali tijekom posljednjeg desetljeća, u mnogim slučajevima i pet puta, djelomično zahvaljujući tim subvencijama koje pokreću postupak smanjenja troškova uslijed povećanja potražnje za solarnim pločama i akumulatorima.

Bidenova administracija također kaže da hvatanje i skladištenje ugljika može dati potencijalno važan doprinos. Međutim, hvatanje i skladištenje ugljika i dalje je skupa tehnologija, s mnogo manjim potencijalom za smanjenje troškova.

Američka klimatska politika s ekonomskog gledišta nema puno smisla. Umjesto toga Bidenov se pristup najbolje tumači kao politička strategija usmjerena na takozvane ključne države kao što je Pennsylvania, gdje ugljen ostaje ekonomski i politički važan.

Određivanje cijene ugljika postat će moguće u SAD-u tek kad se zatvori i posljednji rudnik ugljena. Europski pristup, sa sustavom za trgovanje emisijama i emisijskim jedinicama kojima se može trgovati diljem sektora i zemalja – na prvi pogled izgleda puno razumnije.

No pažljiviji pogled otkriva sličnosti s Bidenovim planom. Kada je stvoren sustav za trgovanje emisijama, industrijska poduzeća tvrdila su da bi sektori koji su podložni međunarodnoj konkurenciji trebali primati svoje jedinice besplatno kako bi se izbjeglo takozvano „istjecanje ugljika“. Predvidljivo, utvrđeno je da rizik od istjecanja ugljika postoji u gotovo svim industrijama.

Tako je industrija EU-a većinu jedinica dobila besplatno. Sustav za trgovanje emisijama funkcionirao je samo zato što se prema sektoru električne energije EU-a postupalo drukčije, s obzirom na to da u tom sektoru nema međunarodne konkurencije.

Besplatne jedinice

Stoga je implicitni dogovor koji podupire sustav za trgovanje emisijama bio taj da će industrija biti pošteđena patnje smanjenja emisija.

Čitav teret prilagodbe svaljen je na proizvodnju električne energije, gdje je sve veća opskrba obnovljivim izvorima energije omogućila smanjenje emisija za otprilike četvrtinu tijekom proteklog desetljeća.

Industrijske emisije u EU nisu se značajno smanjile. No to bi se sada moglo promijeniti kada je cijena potvrda o emisijama, koja je godinama bila jednoznamenkasti broj, dosegla gotovo 50 €
(60 $) po toni.

Besplatna dodjela emisijskih jedinica također je značila da EU nema puno opravdanja za uvođenje granične prilagodbe emisija ugljika. Takva mjera bila bi opravdana (i trebala bi je opravdati Svjetska trgovinska organizacija) samo ako bi se istodobno ukinule besplatne emisijske jedinice, ali industrija se tome žestoko protivi.

Stoga je temeljni politički dogovor sličan na obje strane Atlantika: najprije dekarbonizirati elektroenergetski sektor, istovremeno štiteći industriju od većih troškova.

Europsko iskustvo nagoviješta da ovo može dovesti do skromnog napretka u smanjenju emisija, ali postizanje ambicioznijih ciljeva koje nam predstoji iziskivat će teže izbore.

SAD se neće moći osloniti na to da će svu električnu energiju dobivati iz obnovljivih izvora, a Europska unija morat će početi vršiti pritisak na vlastitu industriju.

© Project Syndicate 2021.