Uobičajeno je razmišljati o američko-kineskim napetostima kao o neizbježnoj posljedici velikih razlika između dviju zemalja. Sjedinjene Države imaju potpuno kapitalističko tržišno gospodarstvo, kineska država čvrstom rukom upravlja kormilom ekonomije.

SAD je demokracija, dok je Kina jednostranački režim. Iako je SAD najmoćnija zemlja na svijetu, veća ekonomska i geopolitička moć Kine mogla bi ugroziti američku hegemoniju.

No, mnogi američko-kineski sukobi proizlaze iz sve većeg broja njihovih zajedničkih osobina. Relativni pad koji bilježi američko gospodarstvo pridonio je američkom osjećaju nesigurnosti, što je potaknulo ekonomske politike i politike nacionalne sigurnosti koje podsjećaju na kinesku višedesetljetnu strategiju davanja prioriteta nacionalnoj gospodarskoj snazi. Paradoksalno, dok SAD oponaša strategije koje su prilično dobro služile Kini, u bilateralnim je odnosima sve više napetosti.

Stvorili tlo za Trumpa
Iako se Kina okrenula tržištima nakon 1978., politika KP Kine odražavala je više od težnje za gospodarskim rastom. Bili su dio nacionalnog projekta pomlađivanja osmišljenog za ponovnu uspostavu Kine kao velesile. Kina je igrala igru globalizacije po vlastitim pravilima, štiteći i promičući vlastite industrije uz iskorištavanje vanjskih tržišta. Država se nikada nije previše sramila uskočiti i subvencionirati.

Fenomenalan gospodarski rast Kine bio je velika blagodat za svjetsko gospodarstvo jer je stvorio veliko tržište za tvrtke i ulagače drugih zemalja. Njezine zelene industrijske politike znatno su doprinijele globalnoj tranziciji na nisku razinu emisija ugljika snižavanjem cijena solarne energije i energije vjetra. Naravno, druge su se zemlje žalile na kineske intervencionističke i merkantilističke prakse.

Kao posljedica, brzo širenje kineskog izvoza – tzv. “kineski šok” – izazvalo je gospodarsku i društvenu pustoš u teško pogođenim proizvodnim zajednicama i regijama koje kaskaju za ostalima u zapadnim gospodarstvima, stvarajući plodno tlo za uspon desničarskih populista poput Trumpa. Ipak, sve dok je politiku naprednih gospodarstava vodila konzumeristička, tržišno fundamentalistička logika, ti učinci nisu doveli do napetih odnosa s Kinom.

Mnoge intelektualne i političke elite smatrale su da su zapadni i kineski pristup gospodarstvu komplementarni i da se međusobno podržavaju. Povjesničari Niall Ferguson i Moritz Schularick skovali su izraz “Kinamerika” da opišu naizgled simbiotski odnos u kojem Kina subvencionira svoje industrije, a Zapad zadovoljno konzumira jeftinu robu koju Kina šalje. Sve dok je ta koncepcija vladala na Zapadu, radnici i zajednice koji su u tome bili na gubitku dobili su malo pomoći. Rečeno im je da se prekvalificiraju.

Drukčiji skup prioriteta
No, situacija je bila neodrživa, a problemi nastali nestankom dobrih radnih mjesta, sve veće regionalne razlike i povećana inozemna ovisnost o strateški važnim industrijama postali su preveliki da se zanemare. Američki donositelji politika počeli su obraćati veću pozornost na proizvodnu stranu gospodarstva, prvo pod Trumpom, a sustavnije pod Bidenom, čija je administracija prihvatila drukčiji skup prioriteta koji pogoduju srednjoj klasi, fleksibilnosti opskrbnih lanaca i zelenim ulaganjima.

Nova strategija vrti se oko industrijskih politika koje se ne razlikuju toliko od onih koje Kina već dugo prakticira. Subvencioniraju se nove tehnologije i napredne proizvodne aktivnosti, kao i obnovljive tehnologije i čiste industrije.

Potiču se lokalni dobavljači i proizvodi proizvedeni u zemlji, dok se strani proizvođači diskriminiraju. Ulaganja kineskih tvrtki u SAD-u pod velikim su povećalom. Prema doktrini “malo dvorište, visoka ograda”, SAD nastoji ograničiti Kini pristup tehnologijama koje se smatraju ključnima za nacionalnu sigurnost.

Ako te politike uspiju proizvesti prosperitetnije, kohezivnije i sigurnije američko društvo, i ostatak svijeta od toga će imati koristi – baš kao što su kineske industrijske politike koristile trgovinskim partnerima širenjem kineskog tržišta i smanjenjem cijene OIE. Podrazumijeva se, dakle, da te nove politike i prioriteti ne iziskuju produbljivanje sukoba između SAD-a i Kine. Ali nalažu novi skup pravila za upravljanje tim odnosom.

Dobar prvi korak je da svaka strana napusti licemjerje i prepozna sličnost svojih pristupa. SAD i dalje kritizira Kinu zbog navodnog provođenja merkantilističke i protekcionističke politike i kršenja normi “liberalnog” međunarodnog poretka, dok kineski donositelji politike optužuju SAD da okreće leđa globalizaciji i vodi ekonomski rat protiv Kine. Čini se da nijedna strana nije svjesna ironije: Kina je stavila mrežu na svoj otvoreni prozor, a SAD postavlja visoku ogradu oko malog dvorišta.

Drugi važan korak jest postizanje veće transparentnosti i bolje komunikacije o ciljevima politike. U međuovisnom globalnom gospodarstvu neizbježno je da će mnoge politike usmjerene na nacionalnu gospodarsku dobrobit te domaće socijalne i ekološke prioritete imati neke neželjene nuspojave na druge.

Treće, važno se pobrinuti da su restriktivne politike nacionalne sigurnosti dobro usmjerene. SAD definira svoje kontrole izvoza kao “pažljivo prilagođene” mjere na “uskom dijelu” naprednih tehnologija koje izazivaju “izravnu” zabrinutost za nacionalnu sigurnost.

Ova su samoproglašena ograničenja pohvalna, ali postavljaju se pitanja o tome odgovara li trenutačna politika po pitanju poluvodiča ovom opisu i o tome kako bi mogle izgledati dodatne mjere. Štoviše, SAD nastoji definirati svoju nacionalnu sigurnost u pretjerano ekspanzivnom smislu. 

© Project Syndicate 2024.