Često kažemo da je nešto “u zraku” kad želimo opisati nešto neopipljivo ili skriveno našim osjetilima. Na zapadnom Balkanu taj izraz ima i doslovno značenje jer 5000 ljudi svake godine umire od posljedica onečišćenja zraka.

U ovoj su regiji zabilježene neke od najviših koncentracija onečišćenja zraka u Europi, odnosno pet puta više od razina utvrđenih u nacionalnim smjernicama i smjernicama Europske unije te daleko više od smjernica Svjetske zdravstvene organizacije o kvaliteti zraka (Studija UN-a o okolišu), pri čemu su glavni izvori emisija lebdećih čestica proizvodnja električne energije iz termoelektrana (uglavnom na lignit) i grijanje kućanstava.

Međutim, to se može promijeniti ako prelazak na čistu energiju postane prioritet i sastavni dio razvojnih politika. Postrojenja na ugljen i lignit ne nalaze se samo na zapadnom Balkanu. Općenito se u zemljama jugoistočne Europe, uključujući Rumunjsku i Bugarsku, više od polovine električne energije proizvodi iz kamenog ugljena i lignita.

Uz to, jugoistočna Europa izvozi električnu energiju u EU, što znači da on ima ključnu ulogu u daljnjoj proizvodnji električne energije iz ugljena u toj regiji. Proizvodnja energije iz ugljena i lignita dovodi do izrazito visokih razina onečišćenja zraka. Potonji je osobito štetan zbog svojeg visokog udjela vlage, zbog čega ga je potrebno više za proizvodnju iste količine energije.

U vrijeme kad brojne države, suočene s visokim cijenama energije zbog geopolitičkih promjena i rata u Ukrajini, preispituju svoje planove prelaska na čistu energiju i odlučuju se za produljenje radnog vijeka elektrana na ugljen, korisno je razmotriti skrivene troškove proizvodnje energije iz ugljena i konkretna rješenja koja mogu ubrzati zelenu tranziciju, ali za koja je potrebno žurno djelovati.

Povećanje kapaciteta proizvodnje energije iz obnovljivih izvora u regiji, osobito u kombinaciji sa skladištenjem energije u baterijama, treba biti sastavni dio te tranzicije. Hibridni baterijski sustavi za skladištenje energije iz obnovljivih izvora mogli bi zamijeniti ugljen i osigurati uravnoteženiju opskrbu energijom iz obnovljivih izvora.

Kombiniranjem energije sunca i vjetra s četverosatnim baterijama može se pohraniti višak energije koji je dovoljan da se nadomjesti prekid proizvodnje u razdobljima kad nema dovoljno sunca ili vjetra.

Iako se cijena baterijskih ćelija u posljednjih deset godina smanjila, s 1200 USD/kWh na 100 USD/kWh, potpuno izgrađeni i integrirani baterijski sustav za skladištenje energije i dalje je otprilike dvostruko skuplji. Stoga ti sustavi još godinama neće biti konkurentni u kontekstu cijena električne energije temeljnih elektrana (eng. base load) u Europi prije rata u Ukrajini.

Međutim, uzimajući u obzir trenutačni rast cijena, volatilnost i neizvjesnost na europskim tržištima električne energije, čini se da je sada pravo vrijeme za privlačenje ulagača u izgradnju hibridnih baterijskih sustava za skladištenje energije iz obnovljivih izvora.

Rješenje bi mogli biti jednokratni poticaji za kapitalna ulaganja u baterije, odnosno bespovratna sredstva koja bi osigurali donatori ili država, čime bi se ulagačima pomoglo da nadomjeste dodatne troškove kapitala, a zemljama da ubrzaju provedbu svojih klimatskih ciljeva i krenu putem čiste energije.

Ovisno o tome je li riječ o energiji sunca ili vjetra, 3000 MW energije iz obnovljivih izvora u kombinaciji s baterijama može zamijeniti elektranu na ugljen od 1000 MW koja radi na 50 % opterećenja. Daljnja analiza troškova pokazuje da bi izgradnja potpuno nove cjenovno pristupačne elektrane na ugljen od 1000 MW koštala oko 2 milijarde USD, dok bi za zamjenu elektrane na ugljen od 1000 MW hibridnim rješenjima za skladištenje energije iz obnovljivih izvora trebale otprilike 3 milijarde USD.

Stoga bi, okvirno govoreći, osiguravanjem jednokratne bespovratne potpore za kapitalna ulaganja ili povoljnih zajmova od 1 milijarde USD za svakih 3000 MW u hibridnim sustavima s obnovljivim izvorima i baterijama za skladištenje energije ti sustavi postali konkurentni u odnosu na proizvodnju električne energije u temeljnim elektranama na ugljen te bi se mogla ubrzati dekarbonizacija.

Zahvaljujući kombinaciji obnovljivih izvora energije i baterija, te konkurentnim veleprodajnim tržištima električne energije, mogli bi se stvoriti uvjeti za gašenje elektrana na ugljen. Iako je proizvodnja energije iz ugljena i dalje najjeftinija dostupna opcija te su elektrane na ugljen profitabilne kad posluju na 80% godišnjeg kapaciteta, to nije slučaj s onima koje posluju na 40% godišnjeg kapaciteta.

Budući da ima veliko iskustvo u ulaganjima na dereguliranim tržištima električne energije, Međunarodna financijska korporacija (IFC), članica Grupe Svjetske banke, nudi globalnu stručnost i platformu za konkurentne, minimalno subvencionirane dražbe za obnovljive izvore energije i baterije.

IFC trenutačno s društvom IEnova (Sempra) iz Meksika radi na izgradnji baterije od 100 MW (dio fazne izgradnje ukupnog kapaciteta od 500 MW) radi izvoza solarne energije u Kaliforniju.

Prije rata u Ukrajini IFC je u partnerstvu sa Svjetskom bankom i neovisnim ukrajinskim operatorom prijenosnog sustava, društvom Ukrenergo, surađivao na izradi modela integriranja baterije od 200 MW kao pomoći Ukrajini u sinkronizaciji s europskom elektroenergetskom mrežom (ENTSO-E) i radi potpore u dekarbonizaciji energetskog sektora.

IFC podupire i Albaniju u uspostavi veleprodajnog tržišta električne energije (ALPEX), u nadi da će se jednog dana povezati s ostalim tržištima električne energije u jugoistočnoj Europi radi poticanja razmjene i tržišnog natjecanja u regiji, što uključuje komplementarnost resursa i dekarbonizaciju regije.

Osim što mogu ubrzati gašenje elektrana na ugljen i osigurati dobrobiti za ljudsko zdravlje, baterije mogu pridonijeti i stabilnosti mreže. Budući da udio energije iz obnovljivih izvora raste, elektroenergetska mreža može postati nestabilna, što može negativno utjecati na obnovljive izvore energije (operator elektroenergetskog sustava može ih isključiti).

Osim toga, za realizaciju ulaganja u proizvodnju energije iz obnovljivih izvora u nekoj zemlji obično treba šest ili sedam godina manje nego za realizaciju potrebnih ulaganja u mrežu. Solarna elektrana može se izgraditi za šest mjeseci, ali je zbog okolišnih i socijalnih razloga, uključujući pravo služnosti puta, za izgradnju dalekovoda potrebno od šest do sedam godina. Tko bi htio dalekovod u svojem dvorištu?

U tom bi kontekstu baterije ponekad mogle biti korisna zamjena za dalekovode. Kad sami dalekovodi ne mogu pratiti penetraciju obnovljivih izvora, povećanje prijenosnog kapaciteta dalekovoda ili kombinacija dalekovoda s baterijskim sustavima za skladištenje energije moglo bi biti učinkovito rješenje.

U budućnosti će konkurentna deregulirana tržišta električne energije, zajedno sa proširenjem prijenosne mreže i baterijama, biti ključ za dekarbonizaciju regije.

* Autor članka je glavni stručnjak za energetiku u IFC-u, članu Grupe Svjetske banke, najvećoj globalnoj razvojnoj instituciji usmjerenoj isključivo na privatni sektor, www.ifc.org.