U prethodnim razdobljima, donositelji ekonomskih odluka na najvišoj razini smatrali su da se nejednakost razlikuje od najvažnijih problema kojima se bavi makroekonomska politika. Još od industrijske revolucije, općenito se smatralo da, u prosjeku, ljudi žele veće dohotke i veći broj dobrih radnih mjesta te da je brži gospodarski rast najbolji način za postizanje tih ciljeva.

Stoga, nije iznenađujuće da se uvelike razmatra pitanje kako osmisliti i provoditi monetarne i fiskalne politike koje mogu održati više stope agregatnog rasta. Nejednakost se smatrala zasebnim problemom koji se može rješavati na marginama na način da neto porezi budu u manjoj ili većoj mjeri progresivni.

Bogati ljudi doprinijeli bi javnim financijama s većim udjelom svog ukupnog dohotka u usporedbi sa srednjom klasom. Sve je očiglednije da postoje tri glavna problema vezano uz taj pogled na svijet ili barem u slučaju njegove primjene u modernim Sjedinjenim Američkim Državama.

Sve troje u potpunosti je objašnjeno u sjajnoj novoj knjizi autorice Heather Boushey pod nazivom Oslobođeni: kako nejednakost steže naše gospodarstvo i što možemo učiniti po tom pitanju.

Nikakav rast plaća
Prvo, porezni sustav prestao je biti progresivan. Poznata je izjava Warrena Buffetta iz 2011. da je njegova porezna stopa niža od porezne stope njegovog asistenta, a to nije izolirana pojava. Još od 1970-ih, efektivne stope poreza na dohodak od kapitala (misli Buffett) zabilježile su dramatičan pad, dok su porezi ostali znatno stabilniji za radna mjesta kao što su asistenti.

Ako uključimo troškove zdravstvene skrbi, premije osiguranja, porezne odbitke i gotovinske izdatke, tada je očito da je medijan neto plaće jedva zabilježio ikakav pomak tijekom posljednjih desetljeća. Redistribucije nema ni približno koliko je bilo u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Drugo, povećao se razmjer nejednakosti, djelomično uslijed prepreka ulasku na tržište, koje također narušavaju gospodarski rast.

Lako je shvatiti zašto Buffett voli ulagati u kompanije s “jarkom” – one koje su sposobne održati konkurentsku prednost koju je teško kopirati ili oponašati – primjerice, u osiguranje, željeznice i ostale sektore. Posjedovanje tvrtki koje je ostalima teško izazvati nesumnjivo je dobro za njegovu dobit. Međutim, cilj donositelja ekonomske politike ne bi trebao biti maksimiziranje dobiti za jedan sektor, a kamoli za jednu skupinu investitora.

Diljem cijelog gospodarstva, više poduzetništva i više ulazaka na tržište obično erodira sadašnju dobit te stoga ublažava nejednakost jer je izgledno da će ulazak novih tvrtki u neku industriju otvoriti veći broj novih radnih mjesta, povećati rast dohotka i dovesti do novih proizvoda, boljih usluga ili oboje. Treće, nejednakost je postala pokretač pogoršanja ishoda u širem političko ekonomskom smislu.

Kad bogati ljudi troše svoj novac kako bi utjecali na političke odluke, oni obično ne teže tome da osiguraju slobodniji ulazak ostalima u sektore koji generiraju njihovo bogatstvo, upravo stoga jer bi to izgledno značilo da će ostati manje za njih. Upravo suprotno, oni koji su trenutno moćni žele veću zaštitu od domaće i strane konkurencije.

Oni također žele više subvencija, bilo kroz neoporezivi dio dohotka ili na neki drugi način. Njihov najvažniji cilj je postati suviše važni da bi propali, kako bi im dugovi mogli biti oprošteni u teškim vremenima.

Kupuju pristup politici
Boushey povezuje te točke na izuzetan i osvježavajući način. Poveznice i specifična politička pitanja koja ona prepoznaje poučni su čak i za ljude koji su proučavali to pitanje. Ovo nije argument protiv tržišta ili protiv privatnih poduzetnika, već važna priča upozorenja: dobivamo nejednakost koju biramo, bez obzira na to jesmo li svjesni da sami biramo.

Prije svega, ako je postojeći sustav nefunkcionalan, najlakši i najpravedniji način za njegovo poboljšanje bio bi skroman porez na bogatstvo. O pojedinostima se može raspravljati, ali porez na bogatstvo preko 50 milijuna dolara utjecao bi samo na najbogatijih 0,1% Amerikanaca.

Povrh toga, ako prepreke za ulazak na tržište postaju problem, tada bismo trebali promijeniti fokus antimonopolske aktivnosti u cilju smanjenja prepreka na razuman i pravovremeni način. Nadalje, ako bogati ljudi kupuju politički pristup, koji rezultira gospodarstvom koje postaje još iskrivljenije i manje pravedno, tada bismo trebali promijeniti pravila o financiranju kampanja i lobiranju.

U SAD-u, viša stopa poreza na bogatstvo preko 1 milijarde dolara (ili na sličnu vrlo visoku razinu) obuhvatila bi samo oko 600 ljudi, ali bi poslala moćan signal da će se pozabaviti pitanjem njihovog pretjeranog utjecaja. Nejednakost na modernim razinama nije slučajna.

Ona proizlazi iz političkih izbora koji su posljedica utjecaja ili pristranosti relativno bogatim ljudima. Klatno bi se moglo, a i trebalo bi se, kretati u drugom smjeru.

Donositelji ekonomskih politika više si ne mogu priuštiti da smatraju nejednakost pitanjem odvojenim od poticanja zapošljavanja i dohotka. Rješavanje tog pitanja kroz porez na bogatstvo, u kombinaciji s učinkovitijim antimonopolskim politikama i provedbom postalo je ključno u održavanju gospodarskog rasta, uključujući poticanje otvaranja i rasta novih tvrtki.

© Project Syndicate, 2020.