Nedavna “plinska afera” u Ini otvorila je mnoga pitanja. I dok se javnost zabavljala detaljima poput milijunskog iznosa koji je završio na računu jednog umirovljenika, u ovoj ćemo se kolumni ipak fokusirati na suštinski problem kojeg je ova afera razotkrila.

Naime, pitanje svih pitanja jest – kako se takvo što uopće moglo dogoditi, a da unutar kompanije prođe neopaženo.

“Plinska afera” u Ini, pljačka teška milijardu kuna, rezultirala je (ne)očekivanom ostavkom predsjednika Uprave Ine Sándora Fasimona, a kasnije i mađarskih članova Uprave.

U priopćenju Ine stoji da je Fasimon ponudio ostavku “unatoč tome što nije bio upleten ni u jednu od nezakonitih radnji koje su se nedavno pojavile” te da je taj potez povukao osjećajući odgovornost i moralnu obvezu.

I tome vjerojatno i jest tako. U jednoj kasnijoj izjavi za Jutarnji list Fasimon će reći da je Ina praktički bila “hakirana”, što god to značilo.

Kontrole transakcija nema!?
Pravi problem ipak leži negdje drugdje. Postojeći sustav korporativnog upravljanja u Ini nije mogao prepoznati ovakav kriminal. Upravo zato je prava tema – kakvo korporativno upravljanje treba energetskoj kompaniji u državnom (su)vlasništvu.

S obzirom na veliki broj transakcija koje se u kompaniji Inine veličine i značaja događaju gotovo svakodnevno, važni su kontrolni mehanizmi. Primjerice, niti jedna transakcija se ne bi smjela dogoditi bez barem tri potpisa, pri čemu to ne moraju biti potpisi nadređenih niti kontrolora, nego uključenih osoba iz odjela prodaje, računovodstva i pravnog odjela. Ne mora se od njih tražiti odobrenje, ali oni takav ugovor moraju provjeriti, odnosno barem bi trebali, te supotpisati, pogotovo kada se radi o milijunskim iznosima.

Posebno je nelogično da bilo koji direktor u Ini može samostalno potpisivati ugovore u iznosu od 20 milijuna eura, koliko je osumnjičeni Damir Škugor navodno imao pravo potpisati.

Može se, dakle, zaključiti, da sustav kontrole ne postoji, vjerojatno nije postojao niti u prošlosti, odnosno nikad nije ni formiran. Nažalost, situacija je razotkrila potpuno odsustvo sustava korporativnog upravljanja.

Moramo ipak otići i korak dalje i upitati se što radi regulator. U cijeloj je priči zanimljivo to kako Hanfa već tjednima šuti o Ini iako je upravo ta agencija odgovorna za korporativno upravljanje prema Zakonu o tržištu kapitala, a korisnike financijskih usluga je obvezna štititi prema Zakonu o Hanfi. Javnost ima pravo znati činjenice pa bi Hanfa u svakom slučaju trebala objaviti sadržaj upitnika ili nadzora o korporativnom upravljanju u Ini i objasniti investicijskoj javnosti što je poduzela protiv takvog (manjkavog) modela korporativnog upravljanja.

Tim prije što je temelj za model korporativnog upravljanja u Ini upravo definiran Kodeksom korporativnog upravljanja kojeg su izradile Hanfa i Zagrebačka burza.

Autori Kodeksa Hanfa i ZSE
Prvi Kodeks Hanfa i Burza izradile su još 2007. godine, a njegova revizija uslijedila je 2010. godine. Od tada su, kažu ove dvije institucije, postignuti značajni napreci u praksama upravljanja, a koji se odražavaju u promjenama u hrvatskom pravu i u pravu Europske unije te znatne napretke postignute u razumijevanju čimbenika te prakse koja pridonosi dobrom upravljanju.

Hanfa i Zagrebačka burza su 15. listopada 2019. usvojili novi Kodeks korporativnog upravljanja. Novi Kodeks zamjenjuje prethodno izdanje Kodeksa koje je objavljeno 2010., a izdavatelji su započeli s primjenom od 1. siječnja 2020.

Temeljna načela Kodeksa korporativnog upravljanja podrazumijevaju osiguravanje transparentnog poslovanja, definiranje detaljnih postupaka rada uprave i nadzornog odbora izdavatelja, izbjegavanje sukoba interesa relevantnih osoba u izdavatelju (članova uprave, nadzornog odbora, višeg rukovodstva), uspostavljanje učinkovite unutarnje kontrole i učinkovitog sustava odgovornosti.

Ova načela dobrog korporativnog upravljanja postižu se prije svega odgovornim ponašanjem ključnih osoba unutar izdavatelja.

Ostvarenje temeljnih načela Kodeksa korporativnog upravljanja ocjenjuje se s obzirom na dosegnutu razinu udovoljavanja standardima korporativnog ponašanja organizacije u odnosu na tri najznačajnije interesne skupine kod izdavatelja:

dioničare i investicijsku javnost,

upravu, nadzorni odbor i zaposlenike, i

unutarnju i vanjsku reviziju poslovanja izdavatelja.

Sve to lijepo izgleda na “papiru” no važni su i mehanizmi koji će dionička društva “prisiliti” da se usklade s Kodeksom.

Sasvim je jasno da je treća točka ono gdje Ina u idućem razdoblju mora napraviti golemi iskorak kako bi opet stekla povjerenje dioničara, ali i cjelokupne javnosti.

Ljudi koji vode kompaniju jesu važni i važno je da imaju povjerenje dioničara, ali presudno je uspostaviti takav model korporativnog upravljanja koji će značajno smanjiti, ako ne i onemogućiti izbijanje afera poput one kojoj upravo svjedočimo.