S rastom cijena u mnogim razvijenim gospodarstvima, središnje banke oštro se kritiziraju zbog toga što “kaskaju” za inflacijom. Ali nije tako. Državna politika i geopolitika ograničile su središnje bankare u normalizaciji svoje monetarne politike sve dok inflacija već nije bila pred njima.

Kineski i ruski poremećaji u lancu opskrbe sudarili su se sa sintetičkom potražnjom koju je stvorilo američko Ministarstvo financija slanjem besplatnog novca američkim potrošačima.

Sada ima vrlo malo prostora za monetarno pooštravanje bez zastoja u gospodarstvu (koje već posustaje uslijed pooštravanja financijskih uvjeta). Ali da ne bude zabune: trenutak za pooštravanje monetarne politike propušten je zbog odluka političkih čelnika.

Oni su ti koji snose odgovornost za rješavanje problema, imajući na umu da je dugoročnije ekonomsko okruženje još uvijek definirano “trima D”: rastućim dugom, demografskim starenjem i disruptivnim tehnologijama za raseljavanje radne snage i potražnje. U tim uvjetima, trajna dezinflacija opasnija je od epizodne inflacije.

Gledajući unatrag, jasno je da je političko vodstvo primoralo američke Federalne rezerve i druge središnje banke na odgađanje normalizacije politike, dok je gospodarstvo bilo snažno u 2018.

Kada je nastupila pandemija, administracija bivšeg predsjednika Donalda Trumpa i Kongres uspaničili su se, usmjeravajući Ministarstvo financija da posudi bilijune dolara za financiranje “isplata zbog utjecaja na gospodarstvo” kako bi potaknuli potražnju potrošača. Zatim je 2021. godine nova administracija Joea Bidena u osnovi ponovila postupak.

Novoizdane kratkoročne riznice kupio je Fed, koji je u posljednje dvije godine više nego udvostručio svoju bilancu, povećavši svoje udjele sa 4 bilijuna dolara na 9 bilijuna dolara. Posljedice su bile predvidljive. Više novca za istu proizvodnju robe i usluga znači više cijene.

Inflacija doseže vrhunac
Obično je Fed mogao povećati stope, umirujući višak potražnje dovoljno dugo da ga ponuda sustigne. No, ovaj put, sjecište geopolitike i dinamike oporavka od pandemije donijelo je i rastuću potražnju i odgođenu ponudu.

Srećom, s obzirom na to da su potrošači potrošili svoje poticajna sredstva, najnoviji podaci upućuju na to da inflacija doseže vrhunac. I trebala bi se dodatno smanjiti jer privatne tvrtke popravljaju lance opskrbe proizvodima bez čekanja države. No, sada kada je tržište konačno uvjetovano za povećanje kamatnih stopa, neposrednija opasnost je pretjerano pooštravanje financijskih uvjeta.

Inflacija bi uskoro mogla biti zaboravljena jer središnje banke nastavljaju s kvantitativnim pooštravanjem – prodajom udjela koje su prikupile nakon 15 godina kupnje obveznica. Sa svoje strane, Fed cilja na smanjenje svojih udjela u trezorima za bilijun dolara (ili 11%) tijekom sljedeće godine.

Problem je u tome što Fed, kada prodaje riznice, učinkovito iscrpljuje likvidnost s tržišta po cijenama koje privatna tržišta određuju bez obzira na kamatne stope središnje banke.

Stoga su desetogodišnje kamatne stope američke državne riznice već skočile sa 1,9% na 2,7% u prošlom mjesecu, a Fed je tek započeo prvu od svoje tri najskromnije prodaje imovine (47,5 milijardi dolara mjesečno između lipnja i kolovoza ove godine).

U međuvremenu, puno toga moglo bi poći po zlu iz fiskalne perspektive. Uzmite u obzir da 24 bilijuna dolara američkog državnog duga ima prosječno dospijeće od oko pet godina. To znači da bi povećanje kamatnih stopa od dva postotna boda u sljedećih pet godina dodalo gotovo 500 milijardi dolara trenutačnom teretu savezne vlade pri servisiranju duga od 352 milijarde dolara.

Sadašnji deficit saveznog proračuna od 3 bilijuna dolara tako bi se povećao za gotovo 20%, što bi više nego kompenziralo uštede s kraja pandemije bolesti Covid uslijed “isplata zbog utjecaja na gospodarstvo”.

Dakako, moglo bi se izaći na kraj s inkrementalnim troškovima prvih bilijun dolara trezorskih zapisa koje Fed prodaje. No, razmislite o kamatnim stopama i proračunskim implikacijama ako Fed rasproda još 3 bilijuna dolara kako bi se vratio na razinu iz 2020., a kamoli još 7 bilijuna dolara kako bi se vratio na razinu iz 2009. godine.

Govorimo o istiskivanju nediskrecijske potrošnje: plaćanje kamata na savezni dug moglo bi postati najveća pojedinačna stavka nacionalnih rashoda – iako će troškovi socijalnog osiguranja, zdravstvene zaštite i nacionalne obrane također značajno porasti u sljedećoj godini.

Rast BDP-a posustaje
Bez politički neodrživog povećanja poreza, američki fiskalni deficiti i ukupni dug trebali bi doseći nove najviše razine. U međuvremenu, tržište visokorizičnih obveznica poraslo je na više od 3 bilijuna dolara duga i jako je nakrivljeno prema izdavateljima obveznica niže kvalitete. Uslijed sazrijevanja tih obveznica, trebali bismo očekivati značajan broj “zombi” tvrtki koje se moraju restrukturirati jer se ne mogu refinancirati po višim stopama.

Ali to je pod pretpostavkom da uopće dođe do bilo kakvog materijalnog pooštravanja. Čini se da gospodarstvo ide prema recesiji prije nego što povećanja kamatnih stopa središnje banke dosegnu puni postotni bod i prije nego što kvantitativno pooštravanje uopće počne.

Rast američkog BDP-a posustaje, a situacija sa zapošljavanjem znatno je manje ružičasta nego što izgleda. Niska ukupna stopa nezaposlenosti od 3,6% ne uzima u obzir činjenicu da samo 62,2% zaposlenika koji ispunjavaju uvjete čak traži posao. Čini se da su dostupni poslovi oni koje nitko ne želi.

Povrh toga, napredak umjetne inteligencije i drugih softverskih tehnologija sve će više istiskivati i nekvalificirane manualne radnike i kvalificirane stručnjake u uslugama. Posao bankara na Wall Streetu, trgovaca, investitora i odvjetnika posvuda uskoro bi mogao biti ugrožen. Trebali bi se smatrati dovoljno sretnima što su zaposleni – čak i ako to znači povratak u ured.