Kroz apele kojima je smisao potaknuti interes na iznalaženje adekvatnih rješenja, unutar poslovne i pravne zajednice kreću otvorena upozorenja na novu rak ranu koja čini se već nagriza sustav javne nabave. To su tzv. neprovjerljive reference.

Nova boljka svoju kulminaciju generira u segmentu provjere vjerodostojnosti referenci za ponuditelje koji dolaze iz trećih zemalja, izvan EU. Stoga je svima, baš kao i subjektima zainteresiranima za vrijedne tendere, u interesu da se raščisti ‘žito od kukolja’, a pitanje je – kako.

Signali iz građevinarstva
Neprovjerljive reference trenutno su usijano pitanje u sustavu javne nabave u Hrvatskoj, no teško se oteti dojmu da to ne može biti zamka karakteristična samo za hrvatske prilike. Sve će ovisiti o tome može li to postati predmet interesa među ostalim i za Banske dvore koji bi unaprjeđenje pogurali. To bi bilo posve razumljivo s aspekta učinkovitog trošenja javnog novca, isto kao što bi pitanje vjerodostojnosti referenci izvođača EU projekta trebalo zaintrigirati i sam Bruxelles.

Nema sumnje da signali odaslani iz biznisa, potvrđeni i od strane pravnika, prvenstveno odvjetnika, ukazuju na defekte koji su primijećeni još prije dvije godine, paralelno s rastom broja vrijednih tendera. U sustavu javne nabave u Hrvatskoj problem eskalira i glavno je pitanje jesu li vjerodostojne pa onda i pravno valjane baš sve reference tvrtki izvan EU.

To su sve one čiji projekti kao dokaz sposobnosti koje traže hrvatski javni naručitelji ne predstavljaju realizirane europske projekte te su po više osnova skopčane s teškim manevrima kod utvrđivanja vjerodostojnosti, što se danas pokazuje.

O tome sad već otvoreno zbore zabrinuti čelnici najvećih građevinskih tvrtki, a fokus se seli na rješenja zbog otegotnih okolnosti dokazivanja; drugim riječima da se po istoj osnovi stvari ne nastave gurati pod tepih.

Problem je buknuo kod dijela javne nabave radova, navodno u obnovi. Građevinski sektor prepoznaje neprovjerljive reference kao izvorište nove pravne nesigurnosti, uz destruktivnu mogućnost da se u konačnici čak ‘potkopaju’ i neki javni projekti. Zato se apelira na nova rješenja, a okidač se vezuje uz barem pet razloga.

Već spomenuto u komentarima s tržišta predstavlja prva dva krupna razloga zašto bi nadležna tijela za javnu nabavu trebala reagirati, a treći je činjenica da ne postoji jedinstvena kontaktna točka gdje se mogu provjeriti reference za ponuditelje izvan EU.

Ne treba posebno isticati da je komunikacija na ovu temu u kratkim žalbenim rokovima posebno složena pa i neizvjesna po pitanju ishoda u vremenski omeđenim procedurama kada se radi o provjeri vjerodostojnosti referenci za ponuditelje iz trećih zemalja.

Za ovu problematiku postojeće stanje zahtjevna je materija kako za javne naručitelje, tako i za žalitelje konkurentske natjecatelje pa je to četvrti razlog. Nadalje sljedeći je svakako taj što su upravo reference danas sve češći povod za žalbe u kojima žalitelji pokušavaju dokazati da one ne odgovaraju istini.

Lažne potvrde
Priča je dodatno nabijena time što se reference navodno mogu naručiti u smislu lažnih potvrda o uredno obavljenom poslu. Sve to govori da bi javni naručitelj za javni novac itekako trebao moći provjeriti reference na javno dostupan način, a ako to nije moguće onda od onog tko je bio partner, npr. investitora u javnoj nabavi.

Provjera često nije vjerodostojna ako se traži od samog ponuditelja. Mnogo toga je na leđima i svakog žalitelja koji ima svoj pravni interes, primjerice kako će on u kratkom roku naći adekvatan dokaz, službeni dokument od države koji bi osporio pravnu točnost reference.

Ovaj veliki problem prate i velika ulaganja s aspekta žalbene naknade, a za ilustraciju toga u slučaju jedne velike javne nabave u kojoj se nedavno odlučivalo u žalbenom postupku onaj tko je predmet izgubio platio bi čak više od 60.000 eura po osnovi naknade da nije sretna okolnost bila ta što je postupak započet u vrijeme kad su vrijedile stare naknade.

Dakle, u kratkom roku i žalitelj treba imati objektivnu mogućnost provjeriti istinitost reference odabranog ponuditelja, a za sad je sigurno da tu mogućnost nema.

Tako dolazimo do novog utega u vidu visokih naknada za žalbene postupke kojima se postiže kontra efekt da se u žalbi ne provjerava sumnjiva referenca, te se praktički mimo smisla i ideje zakonskih promjena zapravo takvu legalizira.

Zato na sve ovo treba gledati tako da nije posrijedi pitanje zaštite konkurencije iz EU, nego pitanje sigurnosti hrvatskih javnih naručitelja koji su dovedeni u situaciju da trebaju na slijepo priznati reference koje ne mogu provjeriti. Rješenje? Javni naručitelji trebaju se standardizirati u natječajnim uvjetima.

Pritom, navodi odvjetnik Mićo Ljubenko, jedini službeni jezik kojim će se provjere neposredno provoditi prema bivšim investitorima ponuditelja upravo je hrvatski jezik. Strani ponuditelji koji nisu spremni ili sposobni tako se pripremati za hrvatske tendere očito nisu spremni ili sposobni se natjecati na njima.

Time se postiže ravnopravnost svih ponuditelja. Ideal je, međutim, da naručitelj ništa tako ne provjerava, nego da uvidom u registar i druge javno dostupne podatke dobije sve podatke za ponuditelja koji dolazi izvan EU. Utoliko, izazovna je nova mogućnost kojim bi se sve moglo elegantno i sistemski riješiti kroz registracije referenci u cilju natjecanja na tenderima u EU.