Kineski trgovinski partneri ponovno su zabrinuti zbog navodno nepoštenih trgovinskih praksi te zemlje. Ovaj put usredotočili su se na navodni pokušaj izvoza kineskog viška kapaciteta, posebno u sektorima u nastajanju kao što su električna vozila (EV), i da naruši domaću industriju u SAD-u i Europi.

Ali prije nego što svijet krene u sljedeću rundu odmazde protiv Kine, ključno je shvatiti tvrdoglavu, čak i zbunjujuću otpornost nezaustavljive sile kineskog izvoza. Kao što moji koautori i ja dokumentiramo u nedavnom radu, udio Kine u globalnom izvozu nastavio je rasti, unatoč restriktivnijim trgovinskim odgovorima drugih zemalja i domaćim mjerama koje su trebale ispraviti neravnotežu. Ovaj paradoks ima ozbiljne političke posljedice.

Od sredine 1980-ih do globalne financijske krize 2008., omjer kineskog uvoza i BDP-a više se nego udvostručio, s otprilike 14 posto na oko 33 posto. Ali kineski saldo na tekućem računu platne bilance (višak izvoza nad uvozom) skočio je s deficita od 4 posto BDP-a na suficit od gotovo 10 posto.

Ta dva dva ishoda odražavala su otvaranje Kine prema vanjskom svijetu. Rastući omjer uvoza i BDP-a obično je rezultat liberalizacije trgovine, uključujući smanjenje carinskih i necarinskih barijera. Kina je poznata po tome što je napustila orijentaciju prema unutra nakon reformi Deng Xiaopinga, što je kulminiralo pristupanjem te zemlje Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2001. godine.

Agresivni merkantilizam

Istodobno, sve veći suficiti na tekućem računu platne bilance mogu se pripisati agresivnoj kineskoj strategiji promicanja izvoza, koja je podrazumijevala da vlada drži gospodarstvo zatvorenim za priljev stranog kapitala, a središnja banka kupuje višak stranih valuta kako bi održala konkurentan tečaj. Kao posljedica toga, devizne rezerve su porasle, dosegnuvši vrhunac od 4 bilijuna dolara.

Otvorenost trgovine i agresivni merkantilizam zatim su pridonijeli trećem ishodu: stalnom rastu udjela Kine u globalnom izvozu. Konkretno, njezin udio u globalnom izvozu proizvodnje porastao je s manje od 1 posto u 1985. na 12 posto do 2007., dosegnuvši astronomske razine do 50 posto u sektorima kao što su odjeća i obuća. Drugim riječima, trgovinske i druge politike proizvele su brži rast produktivnosti proizvodnog sektora u Kini u usporedbi s ostatkom svijeta.

Rastući kineski izvoz i suficiti na tekućem računu platne bilance izazvali su tjeskobu u Americi i drugdje, što je izazvalo niz političkih reakcija. Prvo, suočena s pritiskom SAD-a, Kina je počela dopuštati juanu rast u odnosu na američki dolar neposredno prije globalne financijske krize. Ta je valuta ojačala za oko 50 posto tijekom desetljeća, a suficit na tekućem računu platne bilance te zemlje pao je s vrhunca od 10 posto BDP-a u 2006. na gotovo nulu u 2018.

Drugo, Kina se upustila u ogroman stimulans gospodarstvu u godinama nakon globalne financijske krize, financirajući procvat nekretnina i infrastrukture. Ova promjena u javnoj potrošnji pomaknula je sastav proizvodnje prema nerazmjenjivim dobrima. Treće, tijekom mandata predsjednika Xi Jinpinga, Kina se počela okretati prema unutra, naglašavajući “lokalizaciju” i “unutarnju cirkulaciju” koja je imala za cilj ograničiti inozemnu konkurenciju u kineskom gospodarstvu. Na kraju, SAD je tijekom mandata bivšeg predsjednika Donalda Trumpa povećao carine protiv Kine, što je strategija koju je predsjednik Joe Biden provodio još agresivnije.

Nemilosrdno napredovanje

Ove mjere – velika i kontinuirana aprecijacija valute, ambiciozna državna potrošnja i agresivne protekcionističke mjere – trebale su narušiti konkurentnost Kine. Intuitivno je logično da su jači juan i zaokret SAD-a prema protekcionizmu trebali smanjiti kineski izvoz. I na suptilnije, ali ne manje važne načine, kineski protekcionizam i stimulans gospodarstvu trebali su imati isti učinak.

Kolaps uvoza nakon globalne svjetske krize trebao je spriječiti izvoznu konkurentnost, prema mišljenju ekonomista Abbe Lernera da je “porez na uvoz porez je na izvoz”. A relativni procvat sektora nerazmjenjivih dobara uzrokovan stimulansom trebao je narušiti konkurentnost sektora razmjenjivih dobara zbog rasta plaća i inflacije cijena na domaćem tržištu (što je poznato i kao Balassa-Samuelsonov učinak). Ali ništa od toga nije se dogodilo. Ubrzano napredovanje nezaustavljive sile kineskog izvoza bilo je nemilosrdno, a udio Kine u globalnom izvozu proizvodnje skočio je s 12 posto oko globalne financijske krize na 22 posto do 2022.

Sada kineski suficit na tekućem računu platne bilance ponovno raste (unatoč nejasnoćama zbog manjkavih podataka, kao što je pokazao Brad Setser, član Vijeća za vanjske odnose), a njezina valuta slabi. Pritisak na SAD i Europu da poduzmu osvetničke mjere sve je veći.

Ali prvi korak trebao bi biti razumijevanje ovog paradoksa kineske globalizacije, naime, zašto je izvoz prkosio korektivnim učincima uobičajenih poluga monetarne politike. Primjerice, Kina možda masovno subvencionira svoj izvoz, ali na neuobičajeni ili prikriveni način. Ili je moguće da su kineske tvrtke bile vrlo učinkovite, posebno u svladavanju novih tehnologija u sektorima kao što su električna vozila. SAD i Europa trebale bi razgovarati o tim pitanjima s Kinom, prilagođavajući svoju reakciju osnovnoj dijagnozi, umjesto da nepromišljeno poduzimaju protekcionističke mjere koje služe samo za raspirivanje napetosti.