Prije nekoliko mjeseci činilo se da će pandemija bolesti Covid-19, zajedno s ekonomskom i financijskom krizom koju je izazvala, dovesti do sloma Europske unije.

Države članice zatvorile su nacionalne granice i odbile svaku koordinaciju, dok su neke čak zaustavile izvoz hitno potrebne medicinske opreme svojim partnerima iz EU.

Međutim, danas su unutarnje granice Europske unije ponovno otvorene, medicinska oprema slobodno se kreće i zemlje članice složile su se o mjerama bez presedana za hvatanje u koštac s ekonomskim posljedicama pandemije. Što opravdava ovaj neobičan preokret?

Europska unija često se prikazuje kao raznovrsno društvo malih država i država srednje veličine koje se ne mogu složiti ni oko čega. No razvoj ključnih ekonomskih i epidemioloških pokazatelja za vrijeme krize uzrokovane bolešću Covid-19 iznenađujuće je sličan diljem zemalja, što nagoviješta da, kad se radi o temeljnim političkim izborima, oni se naposljetku ne razlikuju značajno.

Počnimo s epidemiološkim podacima. Istina, infekcija bolešću COVID-19 i stopa mortaliteta uvelike se razlikuju diljem država članica Europske unije, gdje se Njemačka i većina sjevernih i istočnih država članica nalazi na puno boljoj poziciji od Italije, Španjolske i Francuske.

Pa ipak su gotovo sve one stabilizirale vlastite stope infekcije na dovoljno niskoj razini pa se izbijanje bolesti na lokalnoj razini može držati pod kontrolom uvođenjem obveznih pravila socijalne distance koja su bila poništena nakon što je virus bio doveden pod kontrolu.

Neupečatljivi švedski rezultati

Jedina iznimka je Švedska gdje su se donositelji politika odlučili pouzdati u javnost po pitanju dobrovoljnog poduzimanja potrebnih mjera opreza. Do sada je taj pristup dao, u najmanju ruku neupečatljive rezultate.

Čak i s tom iznimkom, na koju otpada manje od 3% stanovništva Europske unije, rezultati diljem Europe daleko su konzistentniji nego u Sjedinjenim Američkim Državama. Neke države na Istočnoj obali, kao što su New York i New Jersey, slijedile su «europski» model: nagli porast slučajeva infekcije i smrti, iza kojega su uslijedila stroga pravila socijalnog distanciranja i ostajanja kod kuće koja su stabilizirala stope infekcije na niskoj razini.

No ostale države, kao Arizona, Kalifornija, Florida i Teksas, oklijevale su s provođenjem (ili podržavanjem) strogih pravila socijalnog distanciranja, čak i kad su stope infekcije dosegle rekordno visoke razine.

To nagoviješta da su razlike pitanje sklonosti, a ne institucija. Najzad, Sjedinjene Američke Države imaju jaku saveznu instituciju, Centre za kontrolu i prevenciju bolesti, koja može pružiti vodstvo cijeloj zemlji. Da, predsjednik Donald Trump odbio je podržati preporuke Centara za kontrolu i prevenciju bolesti.

Naime, on i ostali članovi njegove administracije, uključujući potpredsjednika Mikea Pencea, izrazili su stav odbijanjem nošenja maski. No europske države nisu imale nikakvo «savezno» tijelo koje bi ih potaknulo da slijede isti skup pravila. Umjesto toga, većina nacionalnih vođa instinktivno je slijedila sličan pristup, vođena najnovijim znanstvenim savjetima.

Taj je pristup odražavao slične perspektive. Guverneri saveznih država SAD-a nisu postupili na isti način zbog znatnog razilaženja u političkim preferencama i perspektivama, što se proširilo u povjerenje u znanost i ekspertizu. Makroekonomski podaci pričaju sličnu priču.

Prije pandemije, nezaposlenost je bila i niža i ravnomjernije raspoređena u SAD-u. Više nije tako. U svibnju je stopa nezaposlenosti diljem nacije porasla na preko 13%, što je gotovo dvostruko više od prosjeka Europske unije koji iznosi 6,7% i koji jedva da je zabilježio ikakav porast za vrijeme krize.

Još je više iznenađujuće koliko je u ovom trenutku nezaposlenost neravnomjerno raspoređena u SAD-u, više je nalik na EU. Primjerice, stopa nezaposlenosti u Nevadi trenutno doseže 25%, najviše u SAD-u, dok Nebraska bilježi samo oko 5%. To je otprilike ista razlika kao razlika između Grčke i Njemačke.

Svi odabrali isto rješenje

Ipak, bez obzira na razmjere heterogenosti razine nezaposlenosti u EU, sve su države uspjele spriječiti značajna povećanja, ponovno, iz razloga perspektive. Sve su države članice Unije odlučile uvesti ili produžiti subvencije za rad sa skraćenim radnim vremenom: vlada nastavlja s isplatama u cilju očuvanja radnih mjesta, čak i ako se proizvodnja smanjila.

Cilj je bio omogućiti srednje velikim i velikim industrijskim poduzećima da zadrže specijalizirano osoblje, ili “ljudski kapital specifičan za određenu tvrtku ” za vrijeme privremenog šoka.

Na taj su način firme mogle brže nastaviti s proizvodnjom čim su se ukinule restrikcije i čim je počeo oporavak. Takvi programi zasigurno imaju značajnu manu: oni mogu subvencionirati radna mjesta koja nemaju dugoročnu budućnost. No nije stvar u tome je li to bio najbolji politički izbor.

Važno je da je svaka pojedina država članica EU odabrala isto rješenje. Dolaze mjere na razini Europske unije.

Nedavno sklopljeni sporazum između Francuske i Njemačke za osnivanje fonda za oporavak u vrijednosti 500 milijardi eura revolucionaran je jer će omogućiti Europskoj uniji da prvi put preuzme dug i vrši prijenose sredstava najpotrebitijima. Sam po sebi, taj bi sporazum bio važniji korak naprijed.

Ali trebalo bi ga shvatiti ne samo kao reakciju na očajnu situaciju, već kao odraz uvelike zajedničkih vrijednosti i stajališta. Uz svu svoju tragičnost, kriza uzrokovana bolešću Covid-19 otkrila je temeljnu istinu o Europskoj uniji: veze koje ih povezuju uvelike nadmašuju sporazume i vlastite interese država članica.