Je li bolest Covid-19 ubila megagradove? Pandemija svakako mijenja oblik globalizacije, pretvarajući čvorišta globalnog gospodarstva prije 2020. u epicentre zaraze i prepušta ih neizvjesnoj budućnosti.

No kriza je također jednostavno naglasila postojeće slabe točke magagradova i ubrzala procese koji su već bili u tijeku.

Početkom ovog stoljeća, gradovi poput Londona, New Yorka i Hong Konga postali su središnja čvorišta protoka novca, ljudi i ideja. Nisu bili samo financijska središta, već i kulturne metropole, središta kreativnosti koja su ovisila o bogatstvu i pokroviteljstvu bankara.

Poduzetnici i inovatori nahrupili su unutra, u nadi da će promijeniti sebe same i cijeli svijet. Međutim, megagradovima je također potreban širok raspon drugih radnika s različitim skupom vještina.

Stoga su u njih su nahrupili imigranti, u potrazi za bogatstvom ili samo novim prilikama za svoju djecu. Mnogi su sanjali o tome da se pridruže eliti kreativaca. Nakon određenog vremena, uspješni globalni gradovi postali su mjesta koja su asimilirala i stopila razne doseljenike.

To je neizbježno stvorilo nove tenzije sa zaleđem. Ljudi u predgrađima ili ruralnim područjima počeli su smatrati urbani život nedostižnim ili nepoželjnim.

Mobilizacija naroda uslijed Brexita bila je djelomično potaknuta ogorčenošću tih izbornih jedinica bogatim Londonom koji u sve većoj mjeri postaje multikulturalan, za čiji su uspjeh sumnjali da dolazi nauštrb njih.

Isto tako, pristaše američkog predsjednika Donalda Trumpa na jugu, jugozapadu i na Srednjem Zapadu definiraju sebe u suprotnosti s mjestima kao što su San Francisco i New York.

“Učinimo Ameriku ponovno velikom” znači srušiti obalne elite. I, naravno, sukob kultura između Hong Konga i kontinentalne Kine od 1997. više je nego očit, kao posljedica uređenja “jedna država, dva sustava”.

Pretjerane cijene nekretnina

U svakom slučaju, pretjerane cijene nekretnina u megagradovima zatrovale su društveno blagostanje. Visokokvalitetno stanovanje dostupno je samo globalnim elitama, što ostavlja sve ostale stanovnike u prenapućenim uvjetima ili izvan gradske jezgre.

Mnogi ljudi moraju se pouzdati u neodgovarajući i nepouzdani javni prijevoz za svakodnevna međugradska putovanja na posao i s posla. Srednjoškolcima i studentima nedostaje odgovarajući smještaj.

S bolešću Covid-19 došao je strah od infekcije i masovni egzodus bogatih. Propala su lokalna gospodarstva u susjedstvima s visokim dohotkom. Pandemija je donijela novu vrstu društvene polarizacije jer su radnici u uslužnom sektoru, u zdravstvu, javnom prijevozu i maloprodaji bili primorani izložiti se riziku od infekcije ili žrtvovati vlastita primanja.

Za razliku od njih, radnici s većim znanjem jednostavno su počeli raditi od kuće i naručivati dostavu i nije im nedostajalo ništa osim prilika za fizičko druženje. Novi jaz između radnika na daljinu i radnika na prvoj liniji istaknuo je izražene klasne razlike koje su mnogi dugo preferirali ignorirati.

U posljednje vrijeme virus je potaknuo potragu za alternativama skupim megagradovima iz razdoblja prije pandemije.

Radnicima sa znanjem tehnologija čini zaposlenje na daljinu privlačnim i lakim, eliminirajući svakodnevna neugodna putovanja na posao i s posla i troškove gradskog života. Zašto ne bismo radili i živjeli gdje god želimo?

Naravno, odbojnost prema opasnim prenapućenim gradovima nije ništa novoga. Najkatastrofalnija pandemija ikada, bubonska kuga u Euroaziji polovicom četrnaestog stoljeća potaknula je sličan bijeg.

Čitanje Boccacciovih priča o neumjerenim mladim firentinskim aristokratima koji bježe u brda Fiesola povezuje prošlost sa sadašnjošću. Tada je kuga pokrenula dugoročni pomak i pojačala klasne sukobe u Firenci, kada su se obični radnici okrenuli protiv urbanih elita.

Međutim, najupečatljivija povijesna paralela s padom megagradova u današnje vrijeme je Venecija. Puno prije tekuće krize, talijanski i europski političari često su zazivali taj grad lagune koji tone kao alegoriju za izostanak reforme.

Nakon što je dosegla vrhunac bogatstva u kasnom šesnaestom stoljeću Venecija je trpjela dugotrajan pad uslijed pomaka trgovačkih ruta, nove konkurencije sa siromašnijim, ali dinamičnijim gradovima i blizini bolesti.

Revitalizacija demokracije

Pa ipak, Venecija bi mogla biti i model za megagrad nakon bolesti Covid. Proizvodnja najlegendarnije venecijanske robe premjestila se u zaleđe, u manje gradove kao što su Treviso i Vicenza, što je navelo Mletačku republiku na izgradnju novih političkih odnosa s okolnim područjima.

Danas postojeći politički sukobi otežavaju općenitu reakciju na pandemiju. Po samoj svojoj prirodi, globalni gradovi bili su osobito podložni virusu i kad je on napao, njihovi vođe i nadležna nacionalna tijela počeli su okrivljavati jedni druge.

Gradonačelnik Londona Sadiq Khan redovno je napadao lošu strategiju zatvaranja gospodarstva britanskog premijera Borisa Johnsona.

Gradonačelnik New York Cityja je u trostrukom sukobu s guvernerom New Yorka i Trumpom, koji je i sam iskoristio krizu američkih gradova za odvraćanje pažnje s vlastitog lošeg upravljanja. U slučaju Hong Konga, virus je stvorio paravan za Kinu da potvrdi svoj autoritet nad tim područjem uz pomoć sveobuhvatnog novog sigurnosnog zakona.

Revitalizacija stvarne demokracije često se smatra najboljim rješenjem problema povezanih s tehnokratskom globalizacijom.

No ako želimo da demokracija bude imalo privlačna, demokratske vlade morat će biti učinkovitije u rješavanju ne samo virusa, već i dubljih izvora nelagode kao što su siromaštvo i preskupo stanovanje.

Bez kompetentnog upravljanja, megagradovi zacijelo će dijeliti istu sudbinu velikih gradova prošlosti. London i New York mogli bi potonuti na svoj način. No ovog puta neće biti preporoda u zaleđu.

© Project Syndicate 2020.