Nedavne procjene upućuju na to da će državama u razvoju trebati bilijun dolara vanjskog financiranja borbe protiv klimatskih promjena godišnje do 2025. i 2,4 bilijuna dolara godišnje do 2030. godine, kako bi se ispunili ciljevi iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama.

Ali ti ciljevi neće biti ispunjeni ako međunarodne financijske institucije i vlade ne stvore snažnije poticaje, obraćajući posebnu pozornost na tri ključna područja.

Vjerodostojne cijene
Prvo, svijetu je potreban snažniji i dosljedniji međunarodni proces otkrivanja cijena za nove ponude poput neutralizacije ugljika, zelenog vodika, izravnog hvatanja ugljika i baterija za pohranu energije.

Budući da se mehanizmi otkrivanja cijena trenutačno razlikuju od zemlje do zemlje, međunarodna zajednica mora se okupiti kako bi uspostavila sveobuhvatni okvir, koji bi omogućavanjem sporazuma o preuzimanju (prije kupnje) pomogao proizvođačima čiste energije u privlačenju više ulaganja, bježeći od scenarija “što je bilo prije, kokoš ili jaje” u kojem se mnogi trenutno nalaze.

Vjerodostojna međunarodna cijena ugljika ključna je za poticanje većih ulaganja u projekte čiste energije, kao i za postupno smanjenje i naposljetku ukidanje subvencija za fosilna goriva.

U svom govoru na Konferenciji Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP27) u studenom prošle godine, izvršna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda Kristalina Georgieva naglasila je da bi cijena ugljika trebala porasti na 75 dolara po toni do 2030. kako bi primorala potrošače i poduzeća na promjenu ponašanja.

Ali 2021. prosječna globalna cijena ugljika iznosila je samo 3 dolara po toni (iako su neka područja to uveliko premašila). Da bi došli do 75 dolara, tvorci politike morat će blisko surađivati na globalnoj razini, pronalazeći nove načine za uključivanje onih koji su protivni.

Drugo važno pitanje je uspostava višedržavnih kreditnih jamstava, koja su potrebna za jačanje kreditne sposobnosti projekata čiste energije i privlačenje više privatnog kapitala u zemlje u razvoju. Iskorištavanje tog mehanizma do punog potencijala nalagat će jasnije standarde procjene.

Jednako tako, za povećanje iznosa financiranja borbe protiv klimatskih promjena potrebne su povoljnije stope za poduzeća i subjekte uključene u prelazak na čistu energiju. MMF i multilateralne razvojne banke (MDB) tu imaju značajnu ulogu, kao i nacionalne banke na lokalnoj razini.

Više državna kreditna jamstva i druge inicijative za financiranje borbe protiv klimatskih promjena trebale bi se primjenjivati u svim područjima i širiti po cijelom lancu vrijednosti, od rudarenja minerala i proizvodnje opreme do proizvodnje i prijevoza čiste energije.

Za postizanje razmjera bit će potrebne reforme multilateralnih sporazuma o vlasničkim udjelima zajmodavaca i standarda tolerancije rizika, kao i brže isplate i veća transparentnost u pogledu podataka o ulaganjima.

Konsenzus o standardima
Naposljetku, međunarodna zajednica mora postići konsenzus o standardima zelenih ulaganja. Prijedlog “standarda zelenog vodika” iz svibnja 2022. bio je korak u pravom smjeru, ali tek će se vidjeti hoće li ga svi odobriti i usvojiti.

Štoviše, svijet se još mora dogovoriti o standardima za ublažavanje emisija u područjima kao što su hvatanje ugljika i “neutralizacija”, što je hitan prioritet s kojim bi se vlade trebale pozabaviti na sastancima skupine G20 ili COP28 kasnije ove godine.

Moja zemlja, Indija, posljednjih je godina napravila ogromne korake u obnovljivim izvorima energije, postavši treće najveće tržište obnovljivih izvora energije na svijetu. Budući da je vlada postavila cilj nulte neto stope emisija do 2070., razvoj događaja sada je ubrzan.

Od COP26 u studenom 2021., Indija je uvela nacionalni plan za vodik i uspostavila nove poticaje za proizvođače električnih vozila i baterija. Moja tvrtka, ReNew Power, uspjela je povećati svoj portfelj imovine čiste energije na 13 gigavata, kao i pomaknuti svoj cilj postizanja ugljične neutralnosti za deset godina (do 2040.).

Ipak, Indija je i dalje treći najveći svjetski emiter stakleničkih plinova, a velik dio ulaganja u čistu energiju došao je iz domaćih izvora. Koliko god se čvrsto obvezale na području borbe protiv klimatskih promjena, zemljama u razvoju poput Indije potrebna je vanjska potpora kako bi napustile tradicionalne izvore energije poput ugljena.

Konferencija COP27 donijela je velik napredak sporazumom u zadnji čas o fondu za financiranje “gubitka i štete” kako bi se pružila potpora zemljama u razvoju koje su najteže pogođene katastrofama povezanima s klimom.

Međutim, multilateralne razvojne banke moraju u većoj mjeri iskoristiti povoljno financiranje, uključujući bespovratna sredstva, kako bi mobilizirale ulaganja tamo gdje se koristi dijele na globalnoj razini.

Pomoć zemljama sa srednjim dohotkom u napuštanju ugljena trebala bi biti glavni prioritet, s pružanjem boljih uvjeta zaduživanja i smanjenjem rizika ulaganja u čistu energiju u zemljama u razvoju.

Bez većeg poticaja vlada i globalnih financijskih institucija postoji rizik da se do poboljšanja globalnih gospodarskih uvjeta već propusti prilika za postizanje nulte neto stope do sredine stoljeća. Ne smijemo dopustiti da se to dogodi.