U posljednjih nekoliko godina milijun umirovljenih Amerikanaca uzelo je reket za pickleball. Imali bismo manju inflaciju da su umjesto toga uzeli čekić, francuski ključ ili olovku.

Napredna gospodarstva mogla bi ublažiti jedan od glavnih izvora inflacije poticanjem većeg broja ljudi na pridruživanje radnoj snazi, posebno onima koji bi mogli održavati ravnotežu na tržištu rada: starijim ljudima i mladima.

Zbog uskovitlanih tiskara središnjih banaka, prekomjerne državne potrošnje, poremećaja u otpremi, a sada i Vladimira Putina, inflacija je skočila na razine koje nisu viđene od Rockyja II (1979.).

Ali s politikom rada na strani ponude, možemo pomoći popuniti rekordnih 11,3 milijuna slobodnih radnih mjesta u Sjedinjenim Američkim Državama, dok Federalne rezerve i kolege drugdje smišljaju kako isprazniti svoju napuhanu bilancu.

Reagiraju na porezne poticaje
U popularnom tisku čini se da je američko gospodarstvo blagoslovljeno neumornima. Tom Brady ruši rekorde polaganja u dobi od 44 godine, Clint Eastwood režira filmove u 89. godini, a William Shatner hrabro odlazi u svemir sa 90 godina. Unatoč tim zapanjujućim postignućima, udio umirovljenika u gospodarstvu skočio je za trećinu u posljednjih 15 godina.

U isto vrijeme više od 20 milijuna radno sposobnih Amerikanaca u najboljim godinama (25-54) učinkovito se budi svako jutro, miriši kavu, a zatim pregledava videozapise o mačkama na TikToku do ručka. Oni kažu anketarima američkog Zavoda za statistiku rada da “sada ne žele posao”.

Igrači video igara koji žive na kauču i oni koji se bave kriptovalutama mogli bi pomoći Xboxu i Coinbaseu u napredovanju, ali niska stopa sudjelovanja radne snage loša je za širu ekonomiju – i zemlju.

Pametna strategija rada na strani ponude ima tri kraka. Trebalo bi dio “neradnika” vratiti na radna mjesta ispravljanjem poremećaja u javnim mirovinama, napadom na epidemiju profesionalnog licenciranja i davanja vjerodajnica te obranom honorarnih radnika i ekonomije platformi od prekomjerne regulacije.

Starije osobe reagiraju na porezne poticaje, baš kao što reagiraju na specijalitete za večeru po akcijskoj cijeni. Nažalost, socijalno osiguranje kažnjava umirovljenike koji se vrate na posao smanjenjem mjesečnih primanja.

Umirovljenica od 62 godine gubi dva dolara primanja za svaki dolar koji zaradi preko 19.560 dolara. Američki Urban Institute računa da, dok se 60-godišnjak sa srednjim dohotkom suočava s implicitnim porezom na rad od oko 15%, stopa skače na preko 30% u dobi od 66 godina. Zašto se onda truditi raditi?

S padom nataliteta u Americi, svaki umirovljenik sada se oslanja na samo 2,7 aktivnih radnika, što je omjer ovisnosti za koji se očekuje da će se do 2035. pogoršati na 2,3 aktivna radnika po umirovljeniku.

Kako bi se upravljalo tom neravnotežom, mirovinski porezi za starije osobe trebali bi se ukinuti kada dosegnu određeni broj godina u radnoj snazi. Nakon 45 godina, na primjer, pojedinac bi bio “plaćen u cijelosti” i mogao bi nastaviti raditi bez suočavanja s kaznama ili porezom na plaće.

Vlada bi također trebala stvoriti bolje poticaje za mlade. Stopa sudjelovanja radne snage u SAD-u pala je za 17% za one od 16 do 24 godine od 2000. godine. Godine 2000. više od polovice tinejdžera radilo je tijekom ljeta, a sada radi samo oko jedna trećina.

Kuhanje hrenovki na šetalištu možda neće puno značiti za akademski životopis, ali gradi cjeloživotne vještine poput samodiscipline i upravljanja vremenom. Povrh toga, prema studiji Sveučilišta Northeastern, za srednjoškolce s niskim primanjima koji rade postoji veća vjerojatnost da će diplomirati.

Uz pametniju strategiju rada na strani ponude, 16-24-godišnjacima koji uplaćuju u državne mirovinske fondove pripisala bi se dvostruka stopa isplate kada odu u mirovinu. Osoba od 20 godina koja zarađuje 15.000 dolara 2022. i plaća oko 1200 dolara poreza na socijalno osiguranje bila bi isplaćena u mirovini kao da je zarađivala 30.000 dolara.

Drugi veliki problem je taj što se radnici svih dobnih skupina koji žele ući u nova polja rada moraju snalaziti po državnim barikadama, uključujući skupe zahtjeve za licenciranje.

Za gotovo četvrtinu radnih mjesta u EU i SAD-u potrebna je dozvola, u usporedbi s manje od pet posto u 1950-ima. Iako licenciranje ima smisla za kirurge i pilote, možemo se samo zapitati zašto država Arizona prisiljava frizere na pohađanje 1600 sati nastave.

Policajac iz Phoenixa provodi 1040 sati na obuci. Izgleda da je rukovanje fenom daleko opasnije od rukovanja oružjem.

Povećanje troškova
Ova epidemija licenciranja povećala je troškove za radnike i potrošače. U svijetu honorarnog rada i učenja na daljinu, čak se i zahtjevi za fakultetskom diplomom čine staromodnima.

Prema platformi za zapošljavanje Indeed, 72% poslodavaca smatra da su oni koji završe bootcamp kodiranja “jednako pripremljeni i vjerojatno će imati visoke rezultate kao i kandidati s diplomom informatike”. Viši izvršni direktor u Googleu izjavio je da su ocjene na fakultetu “bezvrijedne kao kriterij za zapošljavanje”.

Stoga ne čudi što je IBM objavio da je polovica njegovih radnih mjesta u SAD-u sada otvorena svima s pravim vještinama, a Ernst & Young (UK) otvara svoja vrata onima s nesveučilišnim diplomama.

Za izvrsnost na tehnološkom poslu potrebno je ostati u toku s najnovijim inovacijama u industriji, što uopće nije specijalnost redovitih profesora koji drže predavanja iz prošlogodišnjih bilješki. Vlade mogu preuzeti vodstvo zapošljavanjem najboljih kandidata, a ne nužno onih s diplomama najboljih sveučilišta.

Pametnija politika rada stvorila bi mogućnosti za one koji žele raditi, istodobno se boreći protiv inflacije i pomažući ponovnom otvaranju nekih od gotovo trećine malih poduzeća koja su zatvorena u pandemiji. Za zdrave ljude mirovina i drugi plemeniti pothvati poput Xboxa i pickleballa mogu pričekati još koji dan.

Koautor teksta je Michael Mindlin, investicijski bankar u Los Angelesu

© Project Syndicate, 2022.