Hrvatska je u razdoblju od 2008. do 2018. izgubila oko 233.000 stanovnika ili više od 5% populacije, pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku. Ova zastrašujuća brojka prava je i istinska boljka naše države.

To je pitanje kojem bi trebalo biti posvećeno svo vrijeme onih koji odlučuju, ali i onih koji žele na njihovo mjesto. Izgubljenost između dnevno-političkih obračuna i povijesnih prijepora, od kojih neki sežu sve do davnih 1940-ih, veliki je gubitak vremena kojeg više nemamo. Jer da se razumijemo, i nije možda glavno pitanje ono gdje i zašto ljudi odlaze već koliko ih odlazi s cijelom obitelji i koliko ih se misli vratiti. Odseljavanja, kao i doseljavanja uvijek će biti, migracije stanovnika postoje oduvijek i nije ovo prvi egzodus koji Hrvatska prolazi u svojoj dugoj povijesti, ali je po mnogo čemu jedan od najstrašnijih i najopasnijih.

Stjecanje znanja i iskustva

Oni prijašnji egzodusi bili su trbuhom za kruhom, ponajviše očeva, tadašnjih hranitelja obitelji, koji su ostavljali djecu i žene i nekakvu nadu u povratak u domovinu. Bilo je puno onih koji su se vraćali, naročito iz kasnije gospodarske migracije, gradili kuće u Hrvatskoj i tu uživali s unucima.

Bilo je i onih političkih odlazaka, ali i oni su nakon dugih desetljeća dočekali priliku da se vrate. I mnogi od njih jesu. Ovi koji danas odlaze na žalost o povratku ne razgovaraju, ali ni oni koji u Hrvatskoj odlučuju ne razgovaraju kako ih vratiti. I tu počinje velika tragedija Hrvatske. Nije problem da mladi, pa i cijele obitelji odu izvan granica relativno male države, steknu neko znanje, imovinu, iskustvo, ali ako se na kraju vrate i to znanje, imovinu i iskustvo utkaju u Hrvatsku. Toga je uvijek bilo i bit će. uostalom često su i promjene kako političke tako i one društvene, pa i gospodarske u Hrvatsku donosili upravo oni školovani izvan granica države. Ali ovo danas više podsjeća na odlazak bez povratka i želje da se naučeno i stečeno vrati unutar hrvatskih granica. A izrazito je zabrinjavajuće što upravo ova tema nije broj jedan u medijskim napisima, ali ako oni koji odlučuju ili oni koji to žele stave u fokus upravo ovo pitanje onda će ono postati i medijsko pitanje broj jedan.

Teško ćemo uvesti Rimca

Na prošlog tjedna održanoj završnici projekta Poslovnog dnevnika i Večernjeg lista pod nazivom Hrvatska pamet Hrvatskoj vidjeli smo mnoštvo pametnih mladih ljudi. Aktivnih i obrazovanih mladih ljudi s pregrštom dobrih poslovnih ideja. I kroz projekt Hrvatska pamet Hrvatskoj gledamo ih već nekih šest godina.

Ako si bilo tko da truda i pogleda te mlade ljude i njihove ideje i projekte vidjet će potencijal koji gubimo svaki dan, jer odlaskom 230.000 ljudi gubimo upravo to – potencijal. I ne kako bi neki mislili u radnoj snazi, jer nju se lako može i uvoziti. Već u jednoj drugoj stvari, a nju je nemoguće nadomjestiti – ona se zove inovativnost, a iz nje dolazi konkurentnost. To je točka na kojoj postajemo sve tanji i slabiji. To je trenutak nad kojim se moramo svi ozbiljno zamisliti i zabrinuti. Jer nije problem u tome tko će posluživati naše “drage goste” tijekom ljetne sezone pa čak ni u tome tko će nas pregledavati u ordinaciji opće prakse.

I u jednom i u drugom slučaju naviknut ćemo se na strane radnike, ali na području inovacija teško ćemo uvesti iz stranih država jednog Matu Rimca. Možda ćemo ga stvoriti u drugoj generaciji useljenika, ali uz naš obrazovni sustav i to je izrazito upitno. Ali obrazovni sustav je tema za sebe. Tema o kvaliteti. Ono što nije upitno je da više nemamo vremena. I ako se dobro ne zamislimo nad strukturom onih koji odlaze, vrlo brzo osim robe uvozit ćemo ideje i inovacije – ono po čemu smo nekad bili poznati.