Upravo završeni Summit UN-a o budućnosti u New Yorku i Drugi svjetski summit o društvenom razvoju sljedeće godine imaju za cilj “zacrtati put prema postizanju ciljeva održivog razvoja i odgovoru na nove izazove i prilike”. No, pitanje kako financirati potrebna ulaganja, osobito u vrijeme kada su mnoge zemlje opterećene dugom, nadvija se nad globalne rasprave.

Svijet je složeniji nego što je bio prije deset godina, kada je izrađen Program održivog razvoja do 2030., u kojem se utvrđuje 17 ciljeva održivog razvoja i njihovih 169 povezanih ciljnih vrijednosti. Kada je Program odobren u siječnju 2016., još se nismo suočili s pandemijom Covida-19, rat nije zahvatio Ukrajinu ili Gazu, a SAD i Kina nisu bili u sukobu.

Danas je svjetsko gospodarstvo rascjepkanije, geopolitičke napetosti su veće, a multilateralizam se raspada. Štoviše, povećao se broj ljudi koji žive u siromaštvu: u razdoblju između 2020. i 2023. procjenjuje se da je 165 milijuna ljudi, uglavnom u zemljama u razvoju, palo ispod granice siromaštva Svjetske banke (3,65 dolara dnevno prema paritetu kupovne moći).

U međuvremenu, teret duga mnogih zemalja postao je manje upravljiv, nakon što su vlade bile prisiljene povećati javnu potrošnju kao odgovor na pandemiju i krizu troškova života koja je uslijedila. Danas samo 27 zemalja u razvoju, 18 posto ukupnog broja, nije opterećeno prekomjernim dugom.

Ostale se bore s prezaduženošću, što potkopava gospodarski rast i razvoj te povećava rizik od eventualnog statusa neispunjavanja obveza. Međunarodni monetarni fond procjenjuje da je prag duga za zemlje s niskim dohotkom između 35 posto i 70 posto BDP-a, nakon čega dug može postati neupravljiv.

Pomoć zaduženima
Kada su troškovi servisiranja duga visoki, zemlje se često žrtvuju da ostanu solventne. Primjerice, iskorištavaju devizne pričuve, čime umanjuju svoju sposobnost odgovora na buduće krize, ili preraspodjeljuju resurse iz ključnih područja, kao što su obrazovanje, zdravstvo i socijalna zaštita, kako bi redovito podmirivale obveze. U zemljama s niskim dohotkom kamate su sada 2,3 puta veće od potrošnje na socijalnu pomoć i 1,4 puta veće od domaćih izdataka za zdravstvo. Iznose 60 posto potrošnje na obrazovanje.

Zemlja koja smanjuje potrošnju na socijalnu skrb kako bi servisirala dugove, unatoč povećanju siromaštva koje će neizbježno uslijediti, vjerojatno neće moći dugoročno ulagati u održivi razvoj. Pa ipak, kao što su UN i druge multilateralne organizacije jasno pokazali, značajno povećanje financiranja, kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini, preduvjet je za postizanje ciljeva održivog razvoja do roka 2030. godine.

Stoga treba hitno ponuditi pomoć zemljama koje se suočavaju s dužničkim poteškoćama. Vlade ne bi trebale birati između servisiranja dugova i brige o svojim građanima, a današnji dugovi ne bi trebali kočiti budućnost. Sposobnost zemalja da upravljaju svojim dugom trebala bi se procijeniti prema širem rasponu pokazatelja: ljudskim, socijalnim i ekološkim, a ne samo financijskim.

Ako je potreban otpis duga, restrukturiranje duga ili oboje, mora se provesti brzo i učinkovito kao dio sveobuhvatne strategije upravljanja dugom, po mogućnosti koristeći se instrumentima kao što su oprost duga u zamjenu za ulaganja u borbi protiv klimatskih promjena, koji obvezuju prezaduženu vladu na ulaganje ušteđevine od otpisa duga u prilagodbu klimatskim promjenama ili njihovo ublažavanje.

Koordinacija je ključ
Ali sam otpis duga nije dovoljan. Ako zemlje u razvoju žele ostvariti ciljeve održivog razvoja, trebat će im novi izvori financiranja. Do sada su multilateralne razvojne banke preuzele vodeću ulogu na tom planu.

Kao što pokazuje najnovije izvješće OECD-a, u razdoblju 2012.-2020. odljevi iz Grupe Svjetske banke povećali su se za 72 posto, a odljevi iz drugih multilateralnih banaka vrtoglavo su porasli za 155 posto. U razdoblju 2021. do 2022. ukupni odljevi multilateralnih razvojnih banaka porasli su za još 22 posto.

Taj će se trend nastaviti. Ranije ove godine, deset multilateralnih razvojnih banaka procijenilo je da bi zajedno mogle proširiti mogućnosti kreditiranja za dodatnih 300 do 400 milijardi dolara tijekom sljedećeg desetljeća. Ali to bi značilo povećanje od samo 40 milijardi dolara godišnje, daleko manje od 260 milijardi dolara godišnje za koje neovisna skupina stručnjaka skupine G20 procjenjuje da će biti potrebno za ispunjavanje ciljeva održivog razvoja.

Kako bi se odgovorilo na imperativ održivog razvoja, multilateralne razvojne banke morat će uvjeriti svoje države članice da povećaju vlastite doprinose za iznose razmjerne opsegu predstojećih izazova. Druge multilateralne organizacije, poput UN-a, kao i nedržavni donatori i privatni sektor, također moraju pojačati svoju potporu.

Multilateralni napori trebali bi biti usmjereni na rješavanje postojećeg duga i proširenje pristupa pristupačnom financiranju u budućnosti upotrebom različitih instrumenata, uključujući zajmove po povoljnim uvjetima, zelene i plave obveznice te bespovratna sredstva. A mjere politike moraju se koordinirati na međunarodnoj razini. U suprotnom, male su nam šanse da postignemo ciljeve održivog razvoja do 2030. godine, što će imati razorne posljedice za ljude i planet.

© Project Syndicate 2024.