Zemlje Europe godišnje troše oko 300 milijardi kubičnih metara plina, a EU iz Rusije nabavlja 40 posto ili nešto manje od 150 milijardi kubika. Iako se udio od 40-ak posto čini uglavnom prihvatljivim i zamjenljivim, problem je što se radi o prosjeku – atlantske i mediteranske zemlje imaju LNG terminale i alternativne dobavne pravce te malo ili nimalo koriste ruski plin, a one kontinentalne poput Njemačke, Austrije, Poljske, Bugarske i Slovačke gotovo su potpuno ovisne o plinu iz Sibira.

Kako ne postoji jedinstvena EU energetska politika svaka zemlja zasebno određuje svoju strategiju. I bez rata u Ukrajini EU već 10-ak godina radi na energetskoj tranziciji koja, osim ekološkog učinka, itekako ima fokus na samodostatnosti i što manjoj ovisnosti o zemljama dobavljačima energije koje redom dolaze iz trusnih područja, bilo da je riječ o Rusiji ili o zemljama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike.

No, riječ je o dugoročnim projektima energetske infrastrukture, a i samom regulatornom okviru, za što su potrebna desetljeća, ali i stotine milijardi eura investicija.

S druge strane, iako već duže vrijeme u EU prevladava stav da bi trebalo smanjiti ovisnost o ruskim energentima, prvenstveno plinu, posljednjih godina su uložene milijarde eura u plinovode poput Sjevernog toka 2 i Turskog toka koji su omogućili kapacitete od dodatnih 80-ak milijardi kubičnih metara plina godišnje.

Načela i strategije su jedno, ali realnost je nešto posve drugo te je jasno da europska industrija, a i javnost, traže jeftinu energiju, a što ruski plin svakako jest. Energetski analitičar Davor Štern dao je slikovitu usporedbu prema kojoj je LNG plin za EU potočić, a ruski plin Amazona, te je dodao da je ovog trenutka, a i još dugo vremena, gotovo nemoguće zamisliti Europu bez ruskog plina.

Hrvatska je prilično sigurna
Za pravo mu daju i brojke koje kažu da bi SAD mogao do kraja godine Europi osigurati tek 15 milijardi kubika tekućeg LNG plina, a do 2030. to bi bilo 50 milijardi kubika LNG-a godišnje.

Hrvatska je u toj cijeloj političko-energetskoj realnosti u relativno komotnoj situaciji, jer iako nam većina potrošnje plina i nafte dolazi iz ruskih izvora, LNG terminal na Krku, vlastiti izvori plina te dobra interkonekcija sa svim susjednim zemljama jamče nam priličnu sigurnost.

Ovisnost o ruskoj nafti je generalno ipak puno manja u EU nego o plinu jer osim nekoliko zemalja koje jedine naftovode imaju iz Rusije, poput Mađarske, Slovačke i Češke, sve druge zemlje imaju mogućnost u vrlo kratkom roku zamijeniti rusku naftu za onu iz Amerika, Sjevernog mora ili Bliskog istoka. Riječ je o količini od oko 2,5 milijuna barele nafte na dan koliko EU prosječno uvozi iz Rusije.

Ipak tu ostaje pitanje cijena koje su posljednjih dana rekordne. Cijene energije se posljednjih 30-ak godina formiraju isključivo na burzi te su podložne skokovima koji nemaju nikakve predvidljive logike.

To je posebice vidljivo kroz cijenu plina posljednje dvije godine na referentnoj europskoj burzi TTF u Nizozemskoj koja se kretala između minimalnih četiri eura i čak 210 eura po megavatsatu, koliko je iznosila 7. ožujka ove godine. Tijekom jučerašnjeg dana kretala se na razini od 105 eura.

Koliko cijene plina variraju možda najbolje pokazuje usporedba koju su ovih dana dali u PPD-u, da je plin s prvog LNG tankera koji je lani došao na terminal Omišalj stajao 17 milijuna dolara, a istovjetna količina plina sa 28. tankera prošlog tjedna plaćena je više od 130 milijuna dolara.

Kako će se kretati veleprodajne, a onda i maloprodajne cijene nafte, plina i derivata nitko se ne usudi prognozirati. Situacija s ruskom agresijom na Ukrajinu i sve žešća konfrontacija Zapada i Rusije nisu nimalo obećavajući.

Ovog tjedna EU je donijela odluku o embargu na rusku naftu i derivate koja će stupiti na snagu tijekom narednih mjeseci, a ako ne dođe do smirivanja ukrajinske ratne krize u narednom razdoblju i prestanka ruskog inzistiranja na plaćanju u rubljama, nije nemoguće da slične odluke budu donesene i po pitanju plina.

U ovako nestabilnoj političkoj situaciji gotovo je nemoguće imati bilo kakve energetske planove, poput punjenja plina u podzemna skladišta, jer nitko ne zna kakva će mu biti cijena u trenutku kad će se koristiti.

Očekuje se pojeftinjenje
Konkretno, prema sadašnjim cijenama za punjenje hrvatskog Okolija trebalo bi platiti gotovo pola milijarde eura. No, ako cijena plina očekivano padne tijekom godine zbog realnog smirivanja ratnih djelovanja u Ukrajini, i možda ne nekog drastičnog zatopljavanja, ali barem ne daljnje eskalacije odnosa između Zapada i Rusije, onda bi “investitor” u taj plin izgubio desetine, možda i stotine milijuna eura. Privatni igrači nisu spremni na takav rizik, a države u pravilu nemaju novca za takve operacije.

Već sad se plin na burzi može kupiti (s isporukom u lipnju 2023.) za 65 eura za megavat ili pak za lipanj 2024. za svega 45 eura. Dakle, izvjesno je da će cijene energije pasti, osim u slučaju da se napetost između Rusije i Zapada ne pretvori u pravi, možda i nuklearni rat, ili ako pak ne dođe do pokušaja “demokratizacije” Irana što bi Bliski istok ponovno gurnulo u kaos.

Opasnost za cijene plina i nafte u Europi je i moguća zelena tranzicija Kine koja bi mogla odlučiti da će im bazni energent za termoelektrane postati plin umjesto ugljena, a što bi na duže vrijeme dovelo do neravnoteže u ponudi i potražnji plina.