Zajednički interesi mogu održati saveze u mirnodopsko vrijeme. Ali savezi koji su sposobni pobjeđivati u ratovima i suočiti se s krizama zahtijevaju nešto više: spremnost da se ugrozi vlastita neposredna dobrobit i podnesu žrtve. To se naziva solidarnošću i jedno je od načela na kojem počiva Europska unija.

Solidarnost je u Europi dugo bila predmetom govora. Međutim, tada ju je kriza eura iz 2010. stavila na kušnju, kada su Grčka, Irska i Portugal izgubile pristup tržištima kapitala i bile prisiljene tražiti financijsku pomoć.

Mnogi u sjevernoj Europi bili su šokirani: dopustiti onim državama koje su ignorirale pravila jedinstvene valute da se oslanjaju na ruku pomoći svojih partnera bio je jednostavno poziv na opetovano ismijavanje pravilima. Bitka je trajala pet godina, sve dok nije završila 2015. odlukom da Grčka ostane u eurozoni.

Ta lekcija nije zaboravljena kada je šok od pandemije bolesti Covid-19 pogodio Europu 2020. Europska središnja banka brzo je pokrenula namjenski program kupnje vrijednosnih papira, a sama EU osmislila je dvije inovativne inicijative u nekoliko mjeseci.

Izradila je zajednički plan za kupnju i distribuciju cjepiva kako bogatije države članice ne bi mogle nadmašiti siromašnije te uspostavila Mehanizam za oporavak i otpornost (RRF), putem kojeg se bespovratna sredstva i zajmovi državama članicama financiraju zaduživanjem EU. Oni su s pravom pozdravljeni kao europska solidarnost na djelu.

Međutim, rat u Ukrajini i njegove gospodarske posljedice otvorili su novo, složeno poglavlje za EU. Šok je očito vrlo asimetričan. Ovisnost o ruskom prirodnom plinu izuzetno je neravnomjerna.

Opskrba iz Rusije pokriva oko četvrtine ukupne potražnje za energentima u Mađarskoj, Latviji i Slovačkoj te oko jedne osmine u Njemačkoj i Italiji, ali zanemariv udio u Španjolskoj i Portugalu.

Putin želi uništiti EU
Velika, bitna razlika u odnosu na prethodne prijetnje koheziji Unije je u tome što se u ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu Europa suočava s vanjskim neprijateljem koji ne krije želju za iskorištavanjem i pogoršanjem podjela između i unutar europskih zemalja. Putinov krajnji cilj je uništiti EU.

U tu svrhu kažnjava ruske protivnike smanjenjem opskrbe plinom i nagrađivanjem ruskih europskih saveznika za njihovu lojalnost. Među potonjima je mađarski premijer Viktor Orbán, koji je sada u potpunosti podržao ruski narativ, izjavivši da se EU “upucala u pluća” nametanjem sankcija Rusiji i poslao svog ministra vanjskih poslova u Moskvu kako bi pregovarao o dodatnoj kupnji plina.

Nedavni rasplet koalicije talijanske vlade na čelu s bivšim predsjednikom ESB-a Marijem Draghijem očito je loša vijest u tom pogledu. Ne samo da je Draghi bio nepokolebljiv zagovornik čvrstine protiv ruske agresije i ključni arhitekt sankcija EU, već tri stranke (Pokret pet zvjezdica, Liga i Forza Italia) koje su pokrenule kolaps njegove vlade predstavljaju različite nijanse proruskog mišljenja. Putin je ovdje nesumnjivo zabio gol.

Zaokret ESB-a prema jastrebovskom političkom stajalištu mogao je biti još jedan udarac europskoj solidarnosti. Fleksibilnoću u raspodjeli posebnog programa kupnje vrijednosnih papira ESB-a od ožujka 2020. zadržala je kontrolu nad razlikama u prinosima na državne obveznice među zemljama eurozone; međutim, do sredine srpnja kombinacija očekivanog prekida programa i političkih previranja u Italiji već je uzrokovala povećanje razlika.

ESB-ova najava Instrumenta zaštite transmisije (TPI), novog diskrecijskog instrumenta za kupnju vrijednosnih papira, od 21. srpnja vjerojatno će pomoći u smirivanju strahova. Aktivacija TPI-ja naravno ovisi o tome da država članica eurozone ispunjava kriterije ekonomske politike, uključujući, što je važno, da ESB utvrdi da njen javni dug ostaje održiv. Ali to je bilo potrebno kako bi se izbjegao moralni hazard i zaštitila središnja banka od opasnosti fiskalne dominacije.

Međutim, na energetskom planu u Europskoj uniji nedostaje solidarnosti. Prve reakcije na europski plan za smanjenje potražnje za plinom koji je 20. srpnja predstavila predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen bile su u najmanju ruku hladne.

Prema prvotnom prijedlogu (na temelju istog članka ugovora o EU koji je bio temelj za RRF nakon pandemije), sve države članice trebale bi nastojati smanjiti potrošnju plina tijekom zime za 15%.

Nadalje, ta bi se smanjenja mogla učiniti obveznima u slučaju energetskog upozorenja izazvanog znatnim rizikom od velike nestašice plina ili iznimno velikom potražnjom. Drugim riječima, od Španjolske, koja ne ovisi o ruskom plinu, očekivalo bi se da smanji domaću potrošnju ako Rusija dodatno ograniči svoj izvoz u Njemačku.

Taj je plan jasno stavljen na stol kao temelj za raspravu. Druga pitanja, kao što su politički kontroverzna odgoda planiranog zatvaranja nuklearnih elektrana ili elektrana na ugljen, zajednička kupovina ukapljenog prirodnog plina i proširenje infrastrukture za međusobno povezivanje moraju biti dio pregovora.

Međutim, trenutačne negativne reakcije Španjolske, Portugala i Grčke predstavljale su reprizu u obrnutom smjeru onoga što su te zemlje pretrpjele tijekom krize eura prije deset godina.

Uvjet za rezove
Nakon višednevnih pregovora, zemlje članice EU dogovorile su se 26. srpnja o razvodnjenoj verziji plana. Ali to kvantitativno nije dovoljno i puno je iznimaka i izuzeća. Nadalje, za određivanje bilo kakvih rezova bit će potrebno glasovanje u Europskom vijeću.

Kada je 13 američkih kolonija potpisalo Deklaraciju o neovisnosti 1776. godine, poznato je da je Benjamin Franklin rekao: “Svi se moramo držati zajedno jer, ako to ne učinimo, sasvim je sigurno da ćemo svi visjeti odvojeno.” Budući da posljedice rata u Ukrajini prijete koheziji Europe, Franklinovo upozorenje dobilo je novu važnost i pronicljivost.

© Project Syndicate, 2022.