Nestašice hrane počinju bacati sjenu na svijet. Jedan od dugoročnih čimbenika je zagrijavanje našeg planeta koje polako uništava poljoprivredno zemljište.

No, proksimalni uzrok najveće zabrinutosti je rat u Ukrajini i blokada Crnog mora ruskog predsjednika Vladimira Putina koja sprečava da ukrajinske žitarice i gnojiva napuste luku Odesa.

To je iznimno hitan problem, a donositelji politike s pravom se trude riješiti ga. Ali postoji i generički problem, osim neposredne izvanredne situacije, koji treba razumjeti ako želimo prevladati trenutačnu prehrambenu krizu. To proizlazi iz našeg neuspjeha da održimo korak s maršem ekonomske globalizacije provedbom globalne politike i konvencija.

Od kraja 2019. svijet je u nemilosrdnom kriznom modu kao posljedica pandemije bolesti Covid-19, poremećaja u lancu opskrbe, a sada i Putinove agresije na Ukrajinu. Ovaj niz kriza prirodno je projurio pored svih zainteresiranih građana koji žure gasiti jedan požar za drugim.

Ali, ako potrošimo sve svoje resurse na borbu protiv požara, vjerojatno nećemo uspjeti proizvesti inovativne institucije otporne na plamen. U tom duhu, želim se odmaknuti od naših neposrednih briga, koliko god bile teške, kako bih se pozabavio njihovim temeljnim uzrocima.

Neki od tih uzroka jasno su vidljivi, počevši ruskom blokadom oko Ukrajine. Ukrajina je do 2021. izvozila otprilike 17 milijuna tona pšenice godišnje, ili 8,5% od ukupnog svjetskog izvoza.

No, nije odmah jasno zašto bi to trebalo dovesti do tako velikog povećanja cijena pšenice i opasnosti globalnih nestašica hrane i gladi koje danas vidimo. Uostalom, većina zemalja ima neke tampon zalihe i trebala bi moći apsorbirati ovaj šok.

Odgovor leži u reakciji ponašanja nacionalnih i lokalnih samouprava pa čak i pojedinaca. Kada je globalna koordinacija politika loša, prirodna reakcija na vijesti o određenoj nestašici je gomilanje zaliha. To znamo iz studija kao što je klasični rad Amartye Sen o bengalskoj gladi iz 1943. godine i vidimo da se to događa sada.

Ukrajina bez izbora
Iako je Ukrajina zaustavila izvoz pšenice jer nije imala izbora, druge zemlje odlučile su zaustaviti ili ograničiti isporuke. Indija je, primjerice, najavila zabranu izvoza pšenice 14. svibnja. I nije jedina; 26 zemalja ograničilo je izvoz pšenice kako bi osiguralo da imaju dovoljno zaliha za vlastite građane. Sve to uzrokuje strmoglavi rast globalnih cijena pšenice. Samo objava Indije izazvala je rast cijena od 6%.

Sličan fenomen javlja se na razini kućanstava. Kada se pojavi strah od nestašice, ljudi se opskrbljuju s više hrane nego što im je odmah potrebno kako bi se zaštitili od potpune krize. Ipak, ovi mali postupci milijuna ljudi, zajedno s politikama lokalne i nacionalne vlasti, mogu na kraju uzrokovati upravo to.

To nije jedinstveno za hranu. Vidjeli smo da se isto događa s cjepivima: zemlje dobivaju daleko više doza nego što im je potrebno kako bi se zaštitile od mogućnosti buduće nestašice. Takvo gomilanje objašnjava neke od očitih globalnih nejednakosti u pristupu cjepivima protiv bolesti Covid-19.

Da su takve reakcije neizbježne morali bismo ih tretirati kao zakon gravitacije, gdje ne možemo ništa učiniti. Ali postoji mnogo toga što možemo učiniti kolektivnim djelovanjem kako bismo prevladali nestašice koje tržište ne može popraviti.

Sustav globalnih zaštitnih slojeva ili međunarodni sporazum da zemlje sa suficitom moraju pomoći drugima u vremenima oskudice uvelike bi pomogao u rješavanju velikog dijela problema. Baš kao što je uvođenje osiguranja depozita stalo na kraj povlačenju depozita, većina ljudi prestala bi gomilati kad bi imali povjerenja da ovaj sustav funkcionira, a to bi samo po sebi pomoglo u sprečavanju krize.

Ako ovo zvuči kao pusta želja, razmislite o tome što se dogodilo u Indiji, zemlji s poviješću nestašice hrane i gomilanja. Dugogodišnji napori za uspostavu nacionalnog javnog sustava distribucije hrane rezultirali su velikim poboljšanjem 1992. i kulminirali nacionalnim Zakonom o sigurnosti opskrbe hranom iz 2013. godine.

Sa sofisticiranim sustavom minimalnih jamstava za hranu koja su na snazi već tri desetljeća, psihologija gomilanja na razini kućanstva smanjila se, što je zatim umanjilo potrebu za gomilanjem.

Globalizacija neće stati
Globalni sporazumi i zaštitni slojevi za ublažavanje prehrambenih kriza mogu se činiti nemogućima. No, smatralo se da je sličan aranžman na nacionalnoj razini za veliku zemlju poput Indije također nedostižan dok se on nije dogodio.

Isto tako, velike republike poput Sjedinjenih Američkih Država činile su se nemogućima sve dok ustav SAD-a nije ratificiran. Činjenica da uspješan globalni ili regionalni sustav zaštite ili sporazum o dijeljenju viška nikada nije postojao nije razlog za gubljenje nade.

Taj argument prenosi se s hrane na druga ekonomska i socijalna područja. Unatoč nedavnom posrtanju, marš globalizacije neće stati pa moramo pokušati uspostaviti minimalne globalne konvencije i sporazume kako bismo spriječili da gazi najugroženije