Oni koji su razočarani nedorečenim ishodima sastanka o klimatskim promjenama COP26, nedavnim virtualnim summitom američkog predsjednika Joea Bidena i kineskog predsjednika Xi Jinpinga ili naporima za postizanje jednakosti u dostupnosti cjepiva protiv bolesti COVID-19 moraju se probuditi po pitanju svijeta u kojem živimo.

U trenutačnim okolnostima globalno upravljanje zasigurno će razočarati. U novom izvješću Naše globalno stanje, moji kolege i ja iz Globalne komisije za post-pandemijsku politiku te poteškoće pripisujemo činjenici da nas je zahvatila ne jedna nego četiri krize.

Jedini put napretka je prepoznavanje veza između planetarnog javnog zdravlja, klimatskih promjena, pada povjerenja javnosti i demokratskog legitimiteta te geopolitičke nestabilnosti. Ti problemi međusobno su povezani. Tretiranje njih kao zasebnih domena neće nas odvesti nigdje.

Stresovi u okolišu povećavaju vjerojatnost da će se zoonotske bolesti proširiti na ljude i postati pandemije. Društveni, politički i ekonomski stresovi uvedeni pandemijom zatim potiču stavove i ponašanja koja narušavaju društvenu solidarnost, otežavajući vladama da osiguraju prihvaćanje snažnih mjera dekarbonizacije među širom javnosti.

U zemljama i političkim sustavima u kojima je povjerenje u institucije i autoritet stručnjaka narušeno nasljeđem financijske krize 2008. i rastom društvenih mreža, suočavanje s novim krizama i dalje je teška borba.

Traženje vodstva
Ovaj opis posebno odgovara Sjedinjenim Američkim Državama, zemlji od koje mnogi traže vodstvo. Kriza povjerenja oslabila je SAD i iznutra i na svjetskoj sceni, što je pridonijelo pogoršanju odnosa između Zapada i Kine.

Slijedeći logiku petlji povratne sprege, napetosti zbog pandemije i klimatskih promjena pridonijele su najvećoj geopolitičkoj krizi u svijetu. Ipak, bez angažmana SAD-a i Kine i međusobnog razumijevanja moguć je mali značajni napredak protiv pandemije ili klimatskih promjena.

Slična dinamika očituje se u neuspjehu po pitanju dostatne opskrbe siromašnijim zemljama, što je stvarnost koja je postala vidljiva pojavom nove omikron varijante u Južnoj Africi. Prema procjenama procijepljenosti Globalne komisije, Azija, Europa i SAD na putu su da do ožujka do svibnja 2022. cijepe 80 % svog stanovništva, dok većina afričkih zemalja neće doći do te točke do sredine 2025.

Sinoamerička suradnja mogla bi premostiti taj jaz, s obzirom na neusporediv kapital i logističke resurse dviju zemalja, a mogla bi se brzo nositi i s nadolazećom krizom državnog duga koja će vjerojatno pogoditi zemlje s niskim dohotkom, a zatim i ostatak svijeta 2022. Nažalost, nema izgleda za takve sporazume u skorije vrijeme.

To je sumorna slika, koja ne predskazuje neposrednu katastrofu, već nastavlja razočaranje i ranjivost. Da bismo se suočili s tom situacijom, moramo razviti nove strategije temeljene na četiri ključna načela.

Prvo načelo, i najneposrednija zadaća, je cijepiti sva stanovništva kako bismo ubrzali prelazak s pandemije na bolje upravljanje endemskim javno-zdravstvenim pitanjem.

Bilo da djeluju samostalno ili u skupinama, sve zemlje trebaju staviti najveći prioritet na isporuku cjepiva Africi i drugim regijama koje zaostaju, kao i posvetiti više resursa, medicinskih, financijskih, logističkih i administrativnih, potpori programima cijepljenja.

Uklanjanje nesigurnosti uzrokovanih pandemijom također može biti najsigurniji način za stvaranje povjerenja i prihvaćanja održivih klimatskih mjera i drugih potrebnih, ali skupih politika “ponovno izgradimo bolje” među širom javnosti.

Drugo (i dugoročno) načelo je prepoznati da američko-kinesko rivalstvo igra središnju ulogu u globalnim poslovima. Ni to suparništvo ni trajna važnost niti jedne od zemalja ne mogu se nestati samo zato što netko to želi.

Stoga je najhitnija zadaća definirati program i stvoriti mehanizam za međusobne konzultacije dviju velesila i suradnju na globalnim izazovima, čak i dok se i dalje natječu u drugim područjima.

Kriza legitimiteta
SAD i Sovjetski Savez provodili su takvu disciplinu tijekom Hladnog rata. Ali učili su to desetljećima. Ni klimatske promjene ni međunarodna sigurnost ni učinkovito upravljanje ne mogu čekati.

Treće načelo je da krizu povjerenja i legitimiteta na Zapadu treba shvatiti ozbiljnije. Povećana ranjivost zapadnih demokracija na ekstremističku politiku predstavlja opasnost ne samo za te zemlje, već i za globalnu stabilnost i sigurnost.

Ovdje su najhitnije zadaće ažuriranje demokratskih pravila i institucija za dvadeset i prvo stoljeće; regulirati društvene mreže kako bi se te platforme učinile odgovornijima; ponovno rasplamsati građanstvo novim oblicima sudjelovanja; i proširiti ulaganja kako bi se osigurala veća jednakost postupanja i mogućnosti.

Četvrti princip je pragmatičan. Kao i kod cjepiva, zemlje ne mogu sjediti i čekati da odgovarajuće globalno upravljanje pruži rješenja. Nakon uspjeha javno-privatnih partnerstava koja su u rekordnom roku isporučila sigurna i vrlo učinkovita cjepiva, suočavanje s današnjim isprepletenim krizama zahtijeva koalicije spremnih za rješavanje zajedničkih problema bez granica.

Ostala područja koja bi mogla imati koristi od intenzivne suradnje više zemalja uključuju tehnologiju za prepoznavanje i praćenje novih patogena i veće oslanjanje na energetske tehnologije bez ugljika, kao što je nuklearna fuzija.

Naše međusobno povezane krize iziskuju međusobno povezanu, usklađenu reakciju. Ako se to pokaže nemogućim, ne bismo se trebali iznenaditi ako zemlje same odluče krenuti putevima oko kojih ima manje sporazuma.