Sjeća li se još tko overturizma, o kojem smo naširoko pisali ne tako davno? S popuštanjem mjera zaštite od zaraze i otvaranjem turizma u zadnjih par tjedana krenule su i priče o tome kako se brojnim destinacijama pružila jedinstvena prilika za uvođenje održivog turizma, bez masovki i gužvi koje ugrožavaju lokalno stanovništvo, uz očuvanje okoliša i uljuđenog urbanizma.

Navodno bi to mogla biti prilika za odredišta kao što su Venecija, Barcelona, Amsterdam, Prag, Dubrovnik, ali i resort destinacije poput Tunisa.

Zbilja, kad prođe ova pandemija, možemo li zamisliti da Venecija ima turizam uz koji će bistrim kanalima i dalje plivati ribice, uske uličice neće biti zatrpane smećem, da tržnica u Barceloni opet prodaje pravu domaću hranu za lokalce i one koji kuhaju, da Stradunom ne mile tisuće turista koje zanima gdje se to snimala Igra prijestolja ili gdje je to bila prva karantena u svijetu (a to bi zaista trebao biti njihov adut u promociji)?

‘Restart’ umjesto ‘resume’

Može li svjetski i hrvatski turizam umjesto ‘resume’ dobiti ‘restart’? Možda u početku i vidimo neki prisilni hibrid onoga što zovemo održivi turizam, koji će živjetiu uvjetima smanjenog prometa ove, možda dijelom i sljedeće godine.

Neke optimistične procjene kažu da bi se ove godine u Europi moglo realizirati oko 50 posto lanjskog prometa. Svakako će biti manje letova, s njima i manje turista, dio njih ostat će doma na godišnjem, dio neće ni imati godišnjeg kojeg je ispucao u koroni, a dio se neće usuditi putovati, bilo zbog zaraze ili financijske neizvjesnosti.

To bi se zbilja moglo svidjeti lokalcima koji će i dalje moći uživati u ljetnoj verziji svog grada ili mjesta, ali i onim turistima koji ne vole gužve (teško je vjerovati, ali navodno ima i onih drugih).

Neki zbilja ozbiljno promišljaju da to postane nova normalnost. Prag je, recimo, do pandemije, sa 9 milijuna posjetitelja godišnje došao na četvrto mjesto najposjećenijih europskih gradova, iza Pariza, Londona i Rima. Najveći problem bio im je što su se svi ti turisti naguravali u staroj gradskoj jezgri, i nije ih zanimao ni ostatak grada a kamoli zemlje. Cilj im je to nakon pandemije izmijeniti, no nismo još čuli kako to misle izvesti. U prvo vrijeme pomoći će im nedostatak jeftinih letova, no teško da im je to plan.

Budimpešti je pak dosta toga da bude omiljeno odredište za partijanje na momačkima zabavama, dosta im je zatrpanih ulica u središtu grada. Plan im je brendirati grad tako da privuče novu publiku, i povećati atraktivost širih zona grada za goste.

Koliko god turizam bio značajan izvor prihoda grada, Amsterdam planira što dulje ostati bez stranih turista, koje misle puštati postupno, dijelom i u strahu od novog vala pandemije.

Kako bi zaista svoje ideje pretvorili u stvarnost, donositelji odluka u odredištima već sad bi trebali imati vrlo konkretno razrađene mjere kojima će u 2021. i narednim godinama osigurati ono što (navodno) priželjkuju. Pritom trebaju imati na umu da će im se s brojem gostiju nužno smanjiti i prihod od turizma, te da će se čitavo gospodarstvo trebati presložiti, te pokrenuti neke druge djelatnosti.

U Budimpešti se recimo skoro trećina barova i restorana još uvijek neće otvoriti, jer nemaju gostiju. Ako je cilj smanjiti gužvu, dio tih ugostitelja morat će pronaći drugi izvor prihoda, kao i niz ostalih djelatnosti.

Značajan razlog overturizma bujanje je rentanja stanova, koje će se nekako morati ograničiti ako se ne želi vratiti na staro. U Hrvatskoj bi tako neke destinacije poput Splita, ali i Dubrovnika, trebale ne samo zaustaviti rast rentanja stanova turistima, nego i smanjiti broj apartmana koji izazivaju overturizam, i određenim mjerama ih preusmjeriti u dugoročni smještaj. Već lani mnogi su se slabo punili.

Održivi turizam ima cijenu

Pitanje je međutim hoće i ovogodišnji pilot prisilnog održivog turizma svidjeti onima koji od turizma ubiru novac, a taj se mjeri u milijardama milijardi. Održivi razvoj ima cijenu, bilo po pitanju ulaganja u energetsku učinkovitost, gospodarenje otpadom, pametne gradove, ili po pitanju odricanja od dobiti koju nosi volumen.

Zato se restart još može i zamisliti u gradovima, ali ne i u resort turizmu koji počiva na masovki, a Mediteran je toga pun. Španjolska, Tunis u svojim dobrim godinama, sve više i Malta, a i niz hrvatskih odredišta na Jadranu, sve su prilagodili masovnom, jeftinom turizmu, tim više jer se radi o sezonalnim destinacijama koje u kratkom vremenu moraju zaraditi za cijelu godinu.

Tu se teško može očekivati da će ova pandemija donijeti neku začajnu promjenu koncepta. Za većinu investitora to ne dolazi u obzir, tim više što će iz ove godine izići kratkih rukava.

Promjena mindseta se može doduše primjeniti na nove projekte i investicije, ako je to fokus. Hrvatska u tom smislu zbilja ima priliku, jer je u mnogim segmentima slabo razvijeno tržište, s puno potencijala.

On leži čak i u razvikanim destinacijama na Jadranu, te još više na kontinentu koji je podcijenjen i nerazvijen. Opet, konkretan alat za to trebamo već danas.