Iako još nisu započeti radovi, planirani Centar za zbrinjavanje radioaktivnog otpada (RAO) u Čerkezovcu na Trgovskoj gori ponovno je uzburkan duhovima, posebicama u susjednoj državi. Naime, kako se to područje bivše vojarne Čerkezovac nalazi u blizini Dvora na Uni, nalazi se uz granicu s Bosnom i Hercegovinom, u toj državi od samog početka protive tom projektu.

Situaciju su ovih dana dodatno aktualizirali potresi koji su pogodili Baniju te su poslužili kao dodatni argument za protivljenje odlagalištu radioaktivnog otpada na toj lokaciji.

Ovog tjedna su spremni svi lokalni i nacionalni mediji u BiH višekratno bavili tom problematikom, a posebno su aktivni u Novom Gradu, bivšem Bosanskom Novom, gdje se boje kako bi im sama činjenica da se odlagalište nalazi u blizini dovelo do smanjenog turističkog potencijala,  vrijednosti zemljišta i nekretnina u gradu i okolini.

Kao glavni argument ističe se da se na širem području oko Čerkezovca nalazi 30-ak tisuća ljudi, a nizvodno uz Unu i puno više.

Stoga, zajednički je naglasak političara i aktivista nevladinih organizacija u BiH, da bi se odlagalište trebalo naći na drugoj lokaciji u Hrvatskoj, a poneki su i puno preciznosti i tvrde da bi “Hrvatska trebala prihvatiti slovensku ponudu da se u Krškom uz samu NE Krško izgradi , umjesto priručnog, trajno skladište za odlaganje tog otpada ”.

Projekti posebne namjene

Nuklearna energija je od svog nastanka kontroverzna – jeftini, čisti i pouzdani način dobivanja struje, ali postoji i stalni strah od tragičnih havarija. Naravno, samorazumljivo je da nitko u svojoj blizini ne želi takav objekt, no isto tako je činjenica da ga Hrvatska, kao civilna nuklearna zemlja, mora izgraditi kako bi zbrinula svoj dio nuklearnog otpada iz NE Krško, ali isto tako i ostali srednje i nisko radioaktivni otpad iz bolnica i drugih medicinskih i znanstvenih institucija.

Do lokacije Trgovska gora došlo se nakon višegodišnjih stručnih analiza te je procijenjeno kako je to optimalno mjesto. U slučaju takve infrastrukture teško je govoriti o najboljem rješenju već je primjenije govoriti u kategoriji najmanje loših rješenja.

Ako bi prihvatili BiH stav da je Trgovska gora „najgore moguće rješenje“, što bi onda tek mogli reći za Krško i tamošnju nuklearnu elektranu i postojeće prateće skladište koje je tamo već 40-ak godina? Gradić Krško nalazi se u gusto naseljenom području Slovenije gdje u zoni od 50-ak kilometara živi možda i dva milijuna ljudi, a nizvodno uz Savu i njih puno više.

Zagreb je od Krškog udaljen 30-ak kilometara, a Ljubljana 60-ak. Potres koji je prošle godine pogodio Zagreb bio je podjednako opasan za Krško kao što je i onaj u Petrinji bio za Trgovsku goru, no nije prouzročio oštećenja na nuklearki.

No, jasno je da se tu radi ipak o projektima posebnih namjena koji se ocjenjuju po puno višim standardima od onih klasičnih stambenih i komercijalnih građevina te je izvjesno da bi takvi objekti, bilo u Krškom ili Čerkezovcu, mogli podnijeti i puno potrebe i druge katastrofe. Iako ljudima koji žive oko Krškog vjerojatno nije svejedno zbog činjenice kakvi objekti se nalazi pokraj njih, jednostavno su prihvatili da je to nužna civilizacijska cijena, uz inzistiranje na najvišim EU standardima sigurnosti proizvodnje energije i skladištenja otpada.

Uostalom, teško je moguće očekivati ​​neku savršenu stvarnost bez nuklearne energije jer se svuda oko nas nalaze nuklearke – NE Paks u Mađarskoj se nalazi na stotinjak kilometara od Virovitice, Koprivnice i Osijeka, temeljn je na ne baš novoj ruskoj tehnologiji, a ima gotovo tri puta veća snaga od NE Krško. U svoja četiri generatora ima snagu od 2000 megavata, uz još dva dodatna generatora koja se planiraju.

Pritisak iz Slovenije

Ne treba niti spominjati da je Hrvatska članica NATO saveza i da mnogi naši saveznici imaju brodove i naoružanje temeljeno na nuklearnoj energiji, s kojima dolaze na naše područje ili u susjedstvo. Dakle, nuklearna energija bilo u procesu proizvodnje ili zbrinjavanja, je stvarnost koja je tu i još je dosta vremena ne možemo izbjeći. Stoga je nužno pronaći optimalna rješenja.

Naravno da otpad, bilo klasični ili radioaktivni, nitko ne želi u svom dvorištu, ali opet i tu treba biti realan. Zanimljivo je da u samoj Sloveniji, a i u Krškom gdje živi 10-ak tisuća uglavnom dobrostojećih građana, nema nekog protivljenja nuklearnoj energiji. Čak niti planovima o proširenju te elektrane s novim reaktorom, a niti izgradnji novog odlagališta otpada.

Neslužbeno se može čuti kako se išlo toliko daleko da interesne grupe iz Slovenije financiraju i organiziraju nevladine udruge u BiH s ciljem da se izvrši pritisak na tamošnju vlast i javnost, a zatim posljedično i na međunarodnu zajednicu, kako bi se Hrvatska spriječila da sama napravi svoje odlagalište.

Iako se naizgled radi o neatraktivnom objektu, u svakom slučaju riječ je o jako profitabilnom poslu koji već u investiciji donosi 10-ak milijuna eura, a procjenjuje se da će se u životnom vijeku odlagališta okrenuti i stotinjak milijuna eura. Stoga, iako bi bilo pomalo i neozbiljno tvrditi kako je riječ o bezopasnom i potpuno sigurnom objektu, jasno je da se moraju uzeti u obzir svi rizici i beneficije.

Ako bi Hrvatsku, pod istim ili možda i još većim rizikom, odlaganje otpada i narednih desetljeća u Krškom stajalo nekoliko milijuna eura godišnje više nego u slučaju da se to radi u vlastitom odlagalištu u Čerkezovcu, jasno je da odluka mora biti donesena bez obzira na stvarni , ali u dosta slučajeva i interesni strah i lobiranje iz susjednih država.